Svjesno doživjeti Svijest
Ako govorimo o prirodi Stvarnosti i iskustva nailazimo na prividnu proturječnost, mada nijedna formulacija Stvarnosti iskustva nije potpuno istinita. Za većinu ljudi koji su duboko zainteresirani za prirodu iskustva, ova kontradikcija zahtjeva dublje istraživanje na razini osjećaja i osjeta. Početno ispitivanje moguće je i putem diskriminacije, tu se jasno može otkriti ono što nismo. Na putu svjesnog bivanja otkrivamo što jesmo, jer se otkriva iz trenutka u trenutak, iako se teško iskristalizira riječima jer je to tipično neznanje u kojem se ništa ne zna, ali se sve prihvaća. To dovodi do spoznaje o čemu mudraci govore, da sam ‘ništa’. Dublje istraživanje dovodi do spoznaje da sam ‘ja sve’, jer sve što se pojavljuje u ogledalu Svijesti nema udaljenosti jer što god dotaknemo, što god opažamo, sto god iskusimo samo je Prisutnost, Svijest ili Pojavnost.
Prisutnost, uvijek doživljava samo naše Ja, i svako je iskustvo jedno s Pojavnošću. Možda nejasno razumijemo teoriju ne-dualnosti, iz tog razloga neki ljudi koji su bili na duhovnom putu desetljećima još uvijek osjećaju odvojenost i čežnju osjećaja da nešto nedostaje, nedostatak ispunjenja. Tako je oduvijek, jer parovi suprotnosti, ti i ja, ono i ovo konceptualizira ljudsku svijest. Problem je što postoji sloj ‘neznanja’ u kojem je i dalje duboko ukorijenjenih uvjerenja i predrasuda, vjera.
Sva iskustva se odvijaju sada. Svako iskustvo, svaka pojava je val na uvijek prisutnom oceanu sve postojanja. Sva sjećanja iz prošlosti događaju se sada, sve misli o budućnosti teku sada.
Ovo sada ne traje u vremenu. Sve vrijeme u njemu traje.
U svakom trenutku naizgled objektivnog iskustva zapravo je prisutno samo jedno iskustvo. Stoga mi uvijek gledamo ekran, jer postoji samo jedna stvar koja je prisutna, jedna supstanca te stvari je samo platno, ekran. Isto tako, prema našem iskustvu, raznolikost je samo u izgledu. Možda znamo da nismo zaseban entitet, ali još uvijek osjećamo da smo zasebno ‘ja’ smješteno unutar tijela. Kao rezultat toga počinjemo istraživati ne samo uvjerenje da sam zaseban entitet, tijelo/um, već i osjećaj da sam takav, da sam ‘ja’ ovo tijelo ili da sam u ovom tijelu.
Ako čovjek samoispitivanjem i svjesnim razlučivanjem temeljito i pažljivo istraži svoja mišljenja, uvjerenja otkriva da ideje ‘Ja sam zaseban entitet’ i ‘svijet je izvan mene’ nisu potkrijepljene iskustvom. Nema iskustvenih dokaza koji bi sugerirali da je Svijest, koja vidi ove riječi, osobna ili ograničena, ili da je objekt. Da bi se zaobišle konceptualne sposobnosti uma provodi se izravno propitivanje upliva tijela i osjećaja.To je iskustveno istraživanje, a ne racionalno, zato o tom aspektu dvojnosti, odvajanju, teško se postiže uvid. Svijest je poput prostora, svjesnog teritorija koji je prisutan prije nego što bilo što stavite, zasadite, izgradite, u tom prostoru samospoznaje. On nikakvom promjenom nije ograničen ni uvjetovan. Mi mislimo da dodirujemo drvo, kuću, zidove u prostoru, ne, to je sve prostor koji kao da ima oblik i ime, nikad se ne mijenja bilo da tu nesto je ili nije. Čulni dokaz vam je ako pogledate slike nekog područja u vremenskim pomacima gdje je nekad bio kamen, polje, šuma, koliba, katedrala ili ruševina, prostor je isti, jedan. Ne sjedinjuje se ni s čim, ostaje točno onakav kakav je uvijek bio i jest. Objekti polje, šuma kuća je tijelo/um, iskustvo misli, osjeta ili percepcije koja se približava kraju kod iskustva rušenja kuće ili djece šume. Prostor sebe prepoznaje kao prostor.
Suština o Samospoznajućem prostoru Svijesti, je da nitko ne ulazi niti izlazi iz prostora. Što god se tu izgradilo, koliba, vila, šuma tu je i mogućnost ostati svjesna sebe kakva jest i ili se ograničiti gledanjem i percepcijom fasada kuća, drveta i time svoju neograničenost ograničuje. Kad se sve sa tog prostora makne, poruši, prostor ne ide nikamo.
Svijest sebe prepoznaje kao Svijest. To je iskustvo zvano ushit, buđenje, ljepota, razumijevanja. Na isti način, svaki put kad doživimo Ljubav, Ljepotu i Razumijevanje, Svijest svjesno doživljava samu sebe. Kada se tijelo/um vrati, vraća se zasićen naknadnim sjajem ovog transparentnog iskustva jer je prožeto mirom Prisutnosti. Ovo je isto iskustvo kao buđenje iz dubokog sna. Nakon buđenja, tijelo/um se ponovno pojavljuju u Svijesnom teritoriju, nivou. Tu je ključno razotkriti da se svijest oslobađa kad iskustvo nije u potrazi za tijelom, umom i svijetom, jer je Svijest slobodna od potrage za sobom kao objektom. Čim se Svijest oslobodi na ovaj način, otkriva da je uvijek prisutna, da je njezina vlastita Prisutnost uvijek ovdje blistava, neograničena i da je uvijek bila.
Svijest je u gledanju, a ne u traženom. Svijest vidi sebe kako sjaji u sebi, otvorenu, praznu, samosvjetleću, istost je i jednota. Ako je sve jedna Svijest, imaju li ideje o dobru i zlu ikakvu važnost? To je rezultat nerazumijevanja razina.
Naše je iskustvo da ako osjećamo mržnju, ponašamo se s mržnjom, ako osjećamo ljubav, ponašamo se s ljubavlju. Isto tako, ako doista osjećamo da je sve i svatko izraz iste jedne Svijesti, ponašat ćemo se u skladu s tim i doslovno ćemo se odnositi prema drugima kao što bismo se prema sebi. To ne znači da ćemo uvijek biti vedri, nasmijani, jer u puno situacija nailazimo na nerazumijevanje, jer većina ljudi nije osviještena da je sve izraz jedne Stvarnosti. Razumijevajući ovo djelujemo primjereno situaciji, znajući da bilo koja radnja ma kako izgledala nejedinstveno jest apsolutno jedno..
Sve, sve je izraz jedinstva i neznanje i mudrost, jednako.
Stoga ako duboko tako osjećamo i svijesni smo da je sve izraz jedne Svijesti, jedne Stvarnosti, tada će radnje i ponašanje koje izvire iz tog osjećaja i misli, po definiciji, biti u skladu s tim. Svaka će akcija biti u izražaju s jednom Stvarnošću jednostavno zato što proizlazi iz nje, ne samo u teoriji, već i u mislima i osjećajima. Sve misli bilo loše dobre su iz iste materije, energije, događaju se u istoj prisutnosti Svijesti. Međutim, ova činjenica ne pretvara magično neznanje u mudrost. To ne znači da je, na relativnoj razini, ponašanje bez ljubavi isto što i ponašanje s ljubavlju. Sve su misli jednake u smislu da su sve u konačnici izrazi iste Stvarnosti. Njihov sadržaj je isti, ali objektivni sadržaj nije.
Mudraci ove aspekte uvida često izlažu primjerom percepcije zmije i užeta, magična fatamorgana kad netko vidi zmiju a netko uže. Ako vidimo uže i mislimo da je zmija, reagiramo strahom, bijegom a netko će ju pokušati uhvatiti, ili ubiti. Ako vidimo da je na cesti uže, možemo samo odmahnti i proći. Ove percepcije, misli se pojavljuju u Svijesti jer supstanca svake percepcije i svake misli je ista, Svijest. Mada, to ne znači da su obje misli istinite na razini uma, dualnosti. Nije isto ponašanje, osjećaja i aktivnost ako je nekom istina zmija a nekom istina uže.
Ako doživljavamo svjesno Svijest posvuda, ne doživljavamo objekte. Ako mislimo da doživljavamo objekte, ne doživljavamo Svijest svjesno, iako naravno doživljavamo prividne objekte. Mi samo ponekad doživljavamo Svijest, jer Svijest uvijek doživljava samo sebe. Znači ako mislimo da vidimo zmiju, ne vidimo svjesno uže. Uže i zmija isti su u suštini, ali se razlikuju po izgledu. Doživjeti odvojene objekte ne znači svjesno doživjeti Svijest. Ne možemo tvrditi da doživljavamo predmete i Svijest u isto vrijeme, kao što ne možemo tvrditi da vidimo uže i zmiju u isto vrijeme. Naravno, kada vidimo da je sve Svijest, da je sve jedna Stvarnost, i dalje nastavljamo vidjeti prividne objekte. Međutim, ne možemo misliti da vidimo zmiju i tvrditi da vidimo uže u isto vrijeme. To su međusobno isključive pozicije.
Svjesno doživjeti Svijest znači ne doživjeti predmete.
Vidjeti uže je sinonim za ne vidjeti zmiju. Kad vidimo uže, još uvijek možemo vidjeti izgled zmije, ali znamo da je to uže. Maya i dalje pleše, ali to je sve ples ljubavi, a ne zavođenje. Slično tome, ako duboko znamo da je sve izraz Svijesti, da je sve Svijest, vidimo Svijest posvuda, i kao rezultat toga, više ne vjerujemo u dvojbene, dualističke koncepte uma. Više ne vjerujemo u dobro i zlo kao apsolutne stvarnosti. No, to ne znači da se prestaju pojavljivati na razini uma ili da na toj razini nisu primjereni. Slično tome, ako vidimo dobro i loše kao postoječu stvarnosti, ako vjerujemo u njih, tada ne vidimo sve kao jednu Stvarnost. Nakon što smo nešto označili kao ispravno i pogrešno već smo posvećeni umu, i njegovim dualističkim konceptima, jer ne vidimo i ne osjećamo da je sve izraz jedne Stvarnosti. Tada nemamo viđenje našeg iskustva, viđenje jedne Stvarnosti.To je ono što je um, dualistički filter suprotnost, uvijek dostupan za korištenje kada je to prikladno.
Ako sve vidimo kao izraz jedne Stvarnosti, bivamo postojani na svjesnom mjestu koje je ispred uma, prije dobra i zla, ispravnog i pogrešnog. Treba razumjeti da nije problematična ni pozicija Svijesti ni pozicija uma, oboje su neophodni za zdravo funkcioniranje prividne jedinke u prividnom svijetu. Na razini Svijesti ljepota nema svrhu, to je već ispunjenje svake svrhe. Međutim, s razine uma, postoje ljepota i ružnoća, mir i nemir i moglo bi se reći da je njegova svrha privući pozornost na apsolutnu Ljepotu koja je suština svih stvari. Reći da nema lijepih i ružnih stvari je neiskreno nema ništa loše u tome, ali barem bismo trebali biti jasni u vezi s prirodom naših ideja. Kad jednom vidimo objekte, mi smo u dualnosti. Tu Mir nije objektivno iskustvo, to je jednostavno prisutnost Svijesti bez objekta. Svijest se oslobađa jasnim uvidom a ne nadmetanjem uvjerenja i dogmi.
To je zbrka između istosti i Jednote.
Ramana Maharshi je rekao da je stvarno samo ono što postoji u dubokom snu bez snova. To je ono što poprima oblik svakog iskustva i ono što je suština, Stvarnost, svakog iskustva. Postoji samo to i, po definiciji, ‘ja’, svijest, je to.
U prosvijetljenom stanju iskustvo nije dualno, ali također dolazi do spoznaje da dualnosti nikada nije ni bilo.
