Svako jednom doživi nakon što je učinio prvi korak u smjeru rasvjetljavanja iluzije, sebe, života i skrivene mističnosti da stvari postaju drugačije. Sve u snu od krajolika do sadržaja se počinje mijenjati. Otvaraju se novi horizonti gdje ulaziš na nepoznat i neosvijetljen teren, ostaješ sam sa sobom, sobom kojeg više ne poznaješ, a zapravo i nisi nikada. Javlja se onaj poznati osjećaj koji te pratio ali sada drugačije se mijenjajući. Kao da gubiš čvrstinu pod nogama. Ali kakva je ta čvrstina bila? Tko je bio taj tko je to osjećao?
Ti koji misliš da si ti (i „ti“ koje misli da je „ti“… i sl.) nisi ti. To je samo program neke osobnosti koji istina iza tebe sanja i tako na kratko stvara.
Lako je reći i ponavljati kako je istina jednostavna, no put njenog otkrivanja je samo za hrabre i iskrene. Za one koji žele iz prve ruke otkriti stanje stvari u postojanju i svijetu u kome žive. Koji žele razotkriti stvarno stanje bez obzira na posljedice. Svjesno ili nesvjesno osjećajući da nemaju što izgubiti. Svi oni koji žele vidjeti svojim očima. Ne u smislu materijalne znanosti, nego puno šire, u smislu apsolutne potrage. Sve ili ništa, jesam i nisam, sada i ovdje, sa svime čime raspolažu.
Buđenje nije u osobnosti ili karakteru, ono je u istini iza. Nije pogrešno biti persona u snu, osim ako tvoj cilj nije buđenje; u tom slučaju persona ili osobnost u snu mora biti bez milosti uklonjen. Postoje mnogi koji su zasićeni vjerovanjima i nadama, maglovitog života u vremenu, koji uvijek nosi teret prošlosti sa sobom, čineći stvarnu promjenu nemogućom, ostavljajući je za budućnost, držeći je zapravo zauvijek na distanci u konceptima i zamislima. Svi takvi preuzimaju potpunu odgovornost za svoje životno iskustvo. Iako se može dugo ostati na toj granici, sebe i ne sebe ostaju većina nezadovoljni, neispunjenih očekivanja, ali još uvijek se držeći za starog i ne otvarajući prostor novomu; Još uvijek ne vjerujući u uzaludnost svega, nadajući se da je buđenje, postignuće, prosvjetljenje ili kako god se to u njihovom sustavu vjerovanja nazivalo, tu negdje iza prvog, ili drugog ugla. Ipak treba još malo hrabrosti i strpljenja. Svako poistovjećivanje stvara nepropustan zastor pojmova, slika, riječi, prosudbi i definicija koje onemogućuju sve istinske odnose. Taj zastor postavlja se između vas i vaše prirode, između vas i Jedne Stvarnosti. To je zastor misli koji stvara privid odvojenosti, privid kako s jedne strane postojite vi, a s druge potpuno odvojeni »drugi«. Tada zaboravljate suštinsku činjenicu da ste, ispod razine tjelesne pojavnosti i odvojenih oblika, jedno sa svime što jest. Kad kažemo da zaboravljate, time se kaže da jednotu više ne možete osjetiti kao bjelodanu stvarnost. Možda vjerujete da postoji, ali ne znate da je tako.
Sve dok nisi napravio stvaran pomak i dokle god su ti oči sklopljene, još uvijek sanjaš da si budan. A uvid je zaista tu ispred lica, bliži nego ikada, a ono što slijedi poslije jedinstveno je za svakoga. I kada u potrazi za odgovorom na to i sva druga pitanje – bez koga više ništa nema smisla niti te raduje – odlučiš ustrajati, ne bježati od iskustva života ovdje i sada, nešto se tada počinje događati.
Čahura leptira se počinje probijati. Vidiš da to što si mislio da jesi – nisi, da to uopće ne postoji. Tada dobivaš prvi pogled na slobodu, kao na život izvan čahure. Na veliku prazninu koja nema veze s nekadašnjim stanjem postojanja, usamljenošću i zamišljanjem, odvojenog postojanja u čahuri. Gusjenica ne zna ništa o leptiru dok sama to ne postane. To je unutarnja revolucija, atomska reakcija, koja ispremješta sve atome vašeg bića tako da možda izgledate isto, ali to više niste.
Sada ne samo da vidiš sve one koji su isto probili čahuru već osjećaš i duboku rezonanciju s njima, koju slobodno možeš nazvati ljubavlju, iz svega shvaćaš da je istina iza svega toga. I tada ti znaš iz prve ruke. Iako um i sada pokušava iznova pojmiti iskustvo koje doživljava, ipak sve slijedi i razvija se prirodnim tokom. Ako u svemu ovome nakon uviđanja granica vanjske potrage, opstaje težnja za iskustvom transcendentalnog blaženstva, ili izmijenjenog stanja svijesti, ili uzvišene ljubavi, ili oslobođenje onda se možeš radovati! A srce i dalje ispunjava život ali sada više i svjesnije, jer se više ne upliću očekivanja iz stanja sna o tomu kako bi to trebalo biti. Shvaćaš da patnja samo znači da imaš loš san. Sreća znači da imaš dobar san. Prosvjetljenje znači izlazak iz sna uopće.
Sve je ovo i ono tvoj vlastiti show. Tvoja galaksija. Ne postoji nitko drugi tu, samo ti i ništa nije skriveno od tebe. Na svome si, sam sa sobom. Sve se otvoreno nudi da se direktno spozna. Nitko drugi nema ti što ponuditi. Nitko ti ne može dati što trebaš, niti te može pogurnuti , voditi, ili ukazivati.
U procesu buđenja, ideja da je ego uništen ne stoji. Prije buđenja, svi ste vi ljudsko biće u ovom svijetu. Tijekom buđenja, uviđate da je ljudsko biće koje ste mislili da ste bili samo lik u predstavi na pozornici, a da svijet za koji ste mislili da ste bili je samo faza, tako da ćete proći kroz proces radikalne dekonstrukcije vašeg lika. Vidjet čete ono što ostaje kada ste otišli. Rezultat nije prosvijetljenost-sebe ili sebe-istina, to je ne-ja.
Prosvjetljenje nije kad ideš ili odlaziš negdje tamo, to je kada postojiš ovdje. Nikakav stav nije potreban za probuđene. Razlika između budnog i vas nije to što je on budan, a vi niste. Razlika između vas je da budan to znam, a vi ne.
Svaki od nas, kao ljudsko biće je sanjač. Mi smo beskrajno maleni aspekti ili događaji u tom snu, postojimo unutar spektra kozmičke vibracije što bismo mogli nazvati univerzalna svijest. Iz ljudske točke gledišta, to se iz glave ne može razumjeti. Moramo razmišljati srcem. Naše srce zna što naše glave neće nikada shvatiti. Mi smo se na taj način, kroz iluziju, odvojili od Boga (Atme, Čistog duha) ali i to je iluzija, jer mi nikad ne možemo biti odvojeni, Mi smo Beskrajna Svjetlost…
Ovaj univerzalni um ili svijest ili Beskrajna Svjetlost prožima svaki aspekt ili karakter naših snova i naravno to nas prožima.