Priča se da je Mojsijevo lice zablistale kad je ugledao Boga u planinama.
Njegovo je lice postalo tako sjajno, da ga je morao pokriti, stavio je veo preko lica.
Došao je k svojim ljudima s velom na licu. Oni su se začudili pa su ga pitali: “Zašto si pokrio lice?” A Mojsije je odgovorio: “Jer je postalo tako blještavo, tako puno svjetlosti, a ja ne želim izgledati svetiji od drugih ljudi.” To je prava svetost. “Ne želim dokazivati kako sam superiorniji od drugih, ali moje je lice tako puno svjetlosti, da kad bih hodao među vama bez vela, svatko bi pomislio kako sam izabran, kako je Bog sišao u mene, kako je moje srce bilo dotaknuto Bogom i preobraženo.”
To je prekrasna priča, nevjerojatnog značaja. Tako su sveti ljudi uvijek živjeli: pod velom. Oni žive kao obična ljudska bića, to je značenje te priče. To ne znači da oni doista pokrivaju svoja lica – nije to potrebno. To nije način da se sakrijete. Ako hodate pokrivena lica, privući ćete još više pažnje. Ljudi možda neće gledati vaše blistavo lice jer tko se brine za druga lica, za lica drugih ljudi? Svatko je zabavljen svojim licem – ljudi satima stoje pred zrcalom. Tko se brine za druge? Tko za to ima vremena? Ako ljudi i vide neko sjajno lice, oni će pronaći tisuću ijedan razlog da to objasne. Mogu čak pomisliti: ovaj čovjek je bolestan, nešto nije u redu s njegovom kemijom. Možda elektricitet njegova tijela istječe, ili nešto slično – možda je došlo do nekoga kratkog spoja ili tome slično.
I tako ta priča o Mojsiju ima i važno značenje. Ona je metafora. Ona jednostavno kaže da onaj tko je doista sveti čovjek živi na takav način, da nitko neće biti ni svjestan njegove svetosti, osim ako mu se potpuno ne približi, ako ne postane gotovo dio njega samoga. On jede kao i vi, pije vino, miješa se s običnim ljudima. On mora postati običan, on se uopće ne pretvara. Doista sveti čovjek nije ni sam svjestan svoje svetosti, to je smisao svega toga.
Ali lukavi um uvijek nešto razara, uvijek nešto uništava. kako bi mogao i dalje varati ljude.
Ima ljudi koji će pronalaziti trnje na ružama, a ima ljudi koji će otkrivati ruže među trnjem. Pripadajte radije ovoj drugoj grupi, ako ikad zaželite spoznati Boga, ako ikad želite saznati pravo značenje svoga života, veličajnost, uzvišenost i ljepotu svoga bića. Nemojte se toliko brinuti o svojim nadama.
Postojanje nikoga ne obvezuje, ono nikad ne ispunjava ničije nade, već ide vlastitim putem, a vi se morate uskladiti s njim. Nemojte imati nikakvih privatnih ciljeva pa ćete biti neobično zadovoljni. Ne borite se za vlastite ambicije i egoističke ideale – nema potrebe išta dokazivati, nema potrebe išta biti – vi to već jeste. Bog vas je stvorio po Svom obličju, ništa vam ne manjka, ništa nije propušteno. Prava ljubav uvijek boli jer ona transformira. Ljubav koju ste prije osjećali bila je vaša maštarija. Sada se događa nešto zaista pravo. To je vaša ljubav, no vi još niste upoznali Prema ljubav. Ona je bila tek vaša projekcija. Treba se uništit sve vaše staromodne zanose, suze, osjećajnost i sentimentalnost, lažni zamišljaji.
Buđenje ima razornu moć jer će ono razoriti vaše neznanje. A svi vi živite u neznanju. Neznanje je bilo vaš put u mnogim životima, ono je postalo vaša druga priroda. Zapravo, ono je prekrilo vašu prirodu tako duboko da ni vi ne znate da postoji vaša druga priroda, da ovo nije vaša prava priroda, da način na koji postojite nije vaša prava priroda, da to nije put dharme, put religije. Neznanje je duboko, a cijeli se put ovdje sastoji u tome da vas dovede do svijesti. Ona će uništiti sve vaše želje, nade, maštarije, vašu budućnost.
Teška je zadaća da se razori vaše sanje, premda su one ponekad tako slatke, tako dražesne… teško je oduzeti vam vaše nesvjesne običaje. To ne sliči svlačenju odjeće, već guljenju vaše kože – to je bolno. Prvo što treba shvatiti jest daje izlazak iz neznanja u svijet nakon mnogih života, vrlo bolan postupak. Odrastanje je bolno. Vi imate takav stav: navika je prodrla u vaše tijelo, ušla je duboko u vaš um… stigla je do same vaše srži. I sada je teško iskorijeniti sve to, prodrmati vas, protresti vas tako snažno da postanete svjesni. To sliči oduzimanju igračaka od djeteta. Ono će plakati, jecati, očajnički će vas moliti da mu vratite igračke. Ali prije ili kasnije, igračke će mu biti oduzete, kad će inače postati sposobno živjeti u stvarnom svijetu?
Zapamtite, biti senzibilan ne znači biti sentimentalan. Biti senzibilan ne znači biti osjetljiv. Vjerojatno ste bili vrlo osjetljivi, sve vas je sigurno diralo – ali dirale su vas vlastite ideje Prvo što morate učiniti jest da uništite tvrdu ljušturu oko sebe, ona vas ranjava.
Željeli biste ostati kakvi jeste, a ipak biti u dodiru sa svojom unutarnjom srži. To nije moguće. Najprije treba biti razorena, a tada maknuta cijela trula zgrada. Ali ljudi vrlo vole stare bezvrijedne stvari. Daju im prekrasna imena – antikviteti
