Ono na što obično mislite kada kažete “ja” jeste mentalna tvorevina.

Prepoznavanje iluzije je istovremeno i njen kraj. Njen opstanak zavisi od vašeg pogrešnog vjerovanja da ona predstavlja stvarnost. Razumijevanjem onoga što niste, vaša prava stvarnost izlazi na površinu.

Riječ “ja” u sebi sadrži najveću grešku i najdublju istinu, zavisno od toga kako je upotrebljavate. U konvencionalnoj upotrebi, ne samo da je to jedna od najčešće korištenih riječi u svakom jeziku (zajedno sa srodnim riječima poput “meni”, “moje”, “mene” i “ja osobno”) nego je i jedna od onih koje navode na pogrešno tumačenje. U normalnoj svakodnevnoj upotrebi, “ja” sadrži iskonsku grešku, pogrešnu percepciju onoga što vi jeste, iluzorni doživljaj identiteta. To je ego. Taj iluzorni doživljaj o sebi je ono za što je Albert Einstein, osoba koja je imala uvid ne samo u stvarnost prostora i vremena nego i u ljudsku prirodu, koristio termin “optička iluzija svijesti”. To iluzorno “ja” potom postaje osnov za sve ostale interpretacije ili, točnije, za pogrešne interpretacije stvarnosti, svih procesa razmišljanja, interakcija i međusobnih odnosa.

Vaša realnost postaje odraz prvobitne iluzije.. Dobra vijest je da ako prepoznate iluziju kao takvu, ona se razgradi. Prepoznavanje iluzije je istovremeno i njen kraj. Njen opstanak zavisi od vašeg pogrešnog vjerovanja da ona predstavlja stvarnost. Razumijevanjem onoga što niste, vaša prava stvarnost izlazi na površinu. To je ono što će se desiti ako budete nastavili da polako čitate ovo i naredno poglavlje, koja govore o mehanizmu lažnog “ja”, koje nazivamo egom.

Dakle, kakva je priroda tog iluzornog “ja”? Ono na što obično mislite kada kažete ;,ja” nije ono što vi zaista jeste. Monstruoznim činom redukcije, beskonačna dubina onoga što predstavljate, u vašem umu je pogrešno zamijenjena zvukom koji proizvode glasne žice ili mišlju o “ja” i o svemu ostalom s čim se “ja” identificiralo. Na što se onda “ja” i srodne riječi ( “meni”, “moje”, “mene”) zapravo odnose? Kada nauči da niz glasova koje proizvode glasne žice njegovih roditelja predstavljaju njegovo ili njeno ime, dijete počinje da izjednačava tu riječ, koja u umu postaje misao, s onim što je on ili ona. U toj fazi pojedina djeca na sebe ukazuju u trećem licu. “Johny je gladan”. Ubrzo nauče čarobnu riječ “ja” i izjednače je sa vlastitim imenom, koje su prije toga izjednačili sa sobom. Potom i ostale misli dolaze i spajaju se s prvobitnom “ja-mišlju”.

Sljedeći korak su misli o “meni” i “mojem”, koje označavaju stvari koje su na određeni način sastavni dio “ja”. To predstavlja identificiranje s objektima, što podrazumijeva da dajete identitet stvarima, tj. mislima koje predstavljaju stvari, ispunjavate ih doživljajem vlastitog “ja”, i na taj način uzimate njihov identitet. Kada se “moja” igračka polomi ili je neko uzme, pojavi se duboka patnja. Ne zbog očigledne vrijednosti koju ima ta igračka – dijete će ionako ubrzo izgubiti interes za nju i zamijeniti će je drugim igračkama, drugim objektima nego zbog misli o “mojem”. Igračka je postala dio djetetovog doživljaja sebe, dio djetetovog “ja“. I kako dijete raste, prvobitnoj “ja-misli” pridružuju se i druge misli; identificira se s spolom, osobnim stvarima, tijelom doživljenim čulima, nacionalnošću, religijom, zanimanjem.

Drugi pojmovi s kojima se “ja” poistovjećuje su uloge: majka, otac, suprug, supruga itd, koje predstavljaju akumulirano znanje ili mišljenja, ono što nam se dopada i ne dopada, i stvari koje su se desile “meni” u prošlosti, sjećanja o kojima su misli koje dalje definiraju moj doživljaj o sebi u vidu “mene i moje priče”. Ovo su samo neke od stvari iz kojih ljudi izvlače svoj doživljaj identiteta. One ne predstavljaju ništa više do misli koje na okupu održava činjenica da su zaodjenute doživljajem vlastitog “ja”. Ono na što obično mislite kada kažete “ja” jeste mentalna tvorevina. Ili preciznije: veći dio vremena niste vi taj koji govori kada kažete ili mislite “ja” – govori određeni dio te zamišljene tvorevine, egoično “ja”. Čak i kad dođe do buđenja,i dalje ćete koristiti “ja”, ali će ono dolaziti iz mnogo dubljeg mjesta unutar vas.

Većina ljudi se i dalje poistovjećuje s neprestanim tokom uma, s nagonskim razmišljanjem od kojeg se većina ponavlja i koje je besmisleno.

Ne postoji “ja” koja je razdvojeno od njihovih procesa razmišljanja i emocija koje ih prate. To znači biti duhovno nesvjestan. Kada im se skrene pažnja na to da u njihovoj glavi postoji glas koji nikad ne prestaje da govori, oni upitaju: “Kakav glas?” ili ljutito poriču sve, što naravno i jeste glas, jeste onaj koji razmišlja, jeste neopaženi dio uma. Skoro da se na njega može gledati kao na entitet koji ih je opsjeo.

Pojedini ljudi nikad ne zaborave trenutak kada su prvi put razdvojili sebe od svojih misli i time nakratko doživjeli promjenu identiteta, od onog trenutka kad su bili sadržaj svog uma do onoga kad su postali svijest u pozadini. Nekima se to događa na tako suptilan način da jedva i primijete, ili samo primijete upliv radosti u njihov unutrašnji prostor , a da nisu svjesni razloga.

E Tolle; Nova Zemlja

Komentiraj