Miranda: Imam problem otkada znam za sebe. Strah većinom zbog zatvorenog prostora. Iako sam dosta radila na sebi, i razumijem prilično duhovne principe mudraca i škole yoge ovo ne mogu prevazići. Za sebe vjerujem da sam duhovna, makar ne onoliko koliko bih mogla biti. Zapinjem za bolest materijalizma, ali u dubini duše težim za nekom većom istinom, i vjerujem da će s vremenom ta strana prevagnuti.
Girija: Još mi nešto recite o svom strahu?
Miranda: Mogu reći da je tu prisutan takav oblik, nije samo strah od malih prostora, već od bilo koje vrste ograničavanja slobode u prostoru.
Girija: Kao mali uvod, možemo se upitati da li to iskustvo pripada duši ili jednostavno tijelu; da li je to iskustvo iz donesenih programa (utisci, siječanja, svojstva) ili njegovo osobno ? Moderni naučnici smatraju da ono pripada tijelu; ali jogini tvrde da je to iskustvo duha i da ga tijelo samo prenosi. U bazi svake fobije je strah od smrti, to i sami znate.
Miranda: I ja vjerujem da je to iz duha
Girija: Strah od zatvorenog ili uskog prostora, u kojima se može doživjeti i napadi panike su jedan vid ili sadržaj koji se tako manifestira, ali u svojoj biti mogu biti izraz potisnute, neiživljene, energije koja teži oslobođenju.
Miranda: Što proizvodi strah?
Girija: Strah je izražaj neke energije u nama, i uvijek je proizvod neznanja. U svojim početnim stupnjevima to nije proizvod krivog mišljenjaj jer strahu prethodi misaoni oblik koji raste . Raste sve više što mi više obraćamo pažnju na njega, i umpličemo se jer “energija slijedi misao”, dok to ne ovlada nama samima. S duhovnog gledišta strah je obmana. No, imamo dvije vrste straha. stvarni strah i iluzorni strah.
Miranda: Koji je iluzorni?
Girija: Iluzorni strah je ono sto nam ego sugerira. Javlja se u oblicima nelagode, zabrinutosti, tjeskobe, nervoze, napetosti, fobija.. itd. Takva vrsta straha je uvijek strah od nečega što bi se moglo dogoditi a ne od stvarne opasnosti. Iza svega je ono poznato, strah od smrti.
Recite mi da li vam strah u nečemu pomaže??
Miranda: Ne, stvarno ne! Zašto?
Girija: Strah jeste dobar alarm za opasnost, ali ne i za rješenje opasnosti. U iluziji on je samo otežavajuća okolnost. Uvijek o nečemu ovisi. U stvari, istina je da se ego boji smrti. Uništenja, nestanka. Te na taj način, putem straha, ili pridavanja važnosti onome čega nema.. on sebe tako čuva, hrani i raste.
Miranda:Koji mi savjet možete dati.
Girija: Ne plašite se straha! Kada se strah pojavi suočite se sa njim, dopustite mu da se potpuno manifestira, ne potisnuti. Treba mu dopustiti da izađe. Ma kakva bila želja ili strah, nemojte boraviti u njoj. Tako se oslobađa energija koja je često zakočena u nižim energetskim centrima.
Miranda: Ispada da se sama obmanjujem, onim što nije stvarno. Pitam se što je onda stvarno?
Girija: A što je stvarno? Stvarno je ono što se sada događa, uključujući tu i odgovore, zamisli, vjerovanja i mišljenja što ih čovjek u sebi nosi. Suočiti se s time znači ne obmanjivati se.
Miranda: Da, suočit ču se sa strahom. Shvaćam da je ego tu glavni pokretać.
Girija: Treba pokušati razumjeti da to što proživljava strah nisi ti! Već samo tvoj uvjetovani identitet. Nećeš ti umrijeti već ono što nisi ti.
Netko je dobro ovo rekao: „Učinite ono čega se bojite i strah će sigurno nestati“
Miranda: Sada, se pitam što je to što mi istinski može pomoć da obuzdam, shvatim, ego koji sve to stvara.
Girija: Ono što uvijek preporučam .. naravno ne mora svim odgovarati, jeste svjesnost, odmak, promatranje.. Jer je to priroda bića da je svjedok.
Miranda: Mislim da sam svjesna da sam identificirana sa tom obmanom.
Girija: E sad, ako ćemo dublje — pitanje je da li razumiješ riječi i smisao poput poistovjećivanje, ili identifikacija.? Da li razumiješ funkcije uma? I ono najvažnije da li znaš kad si stvarno svjesna? Ili zamišljaš da si svjesna. Po čemu vjeruješ da si svjesna nečega?’ da li razumiješ što je svijest??
Miranda: Ne priznajem da ne razumijem, tek pokušavam to dublje razumjeti.
Girija: No, pokušaj shvatiti da pitanje nije riješiti se neistine i straha, već izdignuti se iznad neznanja o sebi.