Skip to main content

Ono bitno za razumjeti, čim netko progovori o nedvojnosti, nedvojnosti više nema.
Samo dualnost, jer “tko” govori “kome”?

Kako je jedan trendi moderni mudrac rekao: “Sva priča i prakse o ne-dualnosti su samo iluzionisti, koji prakticiraju i govore o iluziji, kako bi pobjegli od iluzije.”
Dakle, ‘ja’ i ‘ti’ ili i ‘ovo’ i ‘ono’ su samo koncepti unutar dualnog sna. I nikakvi sustavi, modeli, stavovi, filozofije ili riječi ne mogu ponuditi bilo kakva vrata u ne-dualnost. Nikad. To mišljenje ne dijeli gotovo svi ‘ljudi’ na Zemlji. Ne mogu vjerovati da bi ‘Stvaranje’ koje vide posvuda oko sebe, ‘svojim očima’, moglo biti nestvarno, iluzoran san.

Za mnoge  je “duhovno buđenje” nastavak sadašnjeg života – u drugačijem obliku. Kad se ujutro probudite iz sna, ne mičete se u “više stanje”: vi samo nastavljate svoj postojeći život u drugačijem obliku; aktivnije.. Ono što je s druge strane novčića buđenja nije “viša (ili niža) razina” već “drugačiji način življenja”: živjeti od perspektive u kojoj ego “ja” više nije središte relacijskog svemira.
U određenom smislu, to predstavlja napuštanje iluzornog svijeta, jer buđenje predstavlja prekid fascinantnog sna. Na taj način, moglo bi se reći da je to kraj samoobmane, slično kao što je ‘ja’ iz snova bio iluzija. U ovom slučaju, budno ‘ja’ se shvaća kao iluzija, a vaše “vjerovanje” u ovo ja – kao “odvojeni entitet” – obmana.
U kontekstu na buđenje i kraju obmane vi ste usredotočeni na sebe, no to ovisi i povezano je koliko duboko netko teži napustiti saharinski san za blještavu nemirnu svijet stvarnost “probuđenog” života.  Ako spoznaja istinske prirode sebe nije na vrhu nečije liste prioriteta, egoično ja “ispunjenje” će uvijek imati prednost.

Imajte na umu da izrazi kao što je buđenje sugeriraju kretanje iz jednog “stanja” u drugo, kao što je neko “više” stanje. Da bi buđenje bilo prioritet broj jedan, mora biti priznato da će hodočasnik morati biti spreman suočiti se sa strahovima od “uništenja” samostvorene osobnosti i osobne slike o sebi. To je taj strah od nestanka “ja” identiteta koja stoji kao prepreka, čak i za one za koje je buđenje njihov temeljni imperativ.
Otkriveno je da ne postoji “individualno” ja ni u životu ni u smrti. Jastvo, Sebstvo koje “umire” nije ništa više od iluzije koja se raspršuje s raspadanjem sebe, jer dolazi do nestanka vlastitih strahova uključujući strah od “ništavila” ili “praznine”. Ne trebamo se bojati stanja ništavila ili praznine jer nema prepoznatljivog iskusitelja. Ako postoji ostatak bilo koja stvar (ili kao dio) “praznine”, to nije praznina. Netko može pitati; “Zašto se događa ovo strašno (ili blaženo) iskustvo (ili se ne događa)? Jesu li iskustva koja se “događaju” san, stvarna ili izmišljena? Ne možemo čak ni reći kakvo je to ništavilo ili praznina, kao iskustvo. Kad bismo mogli izaći iz ovog stanja kao iskusan “iskusac”, to ne bi doista bio uvjet ništavila. 

Um” je ključni element, sa stajališta prosvijetljenih. Gdje se um može smjestiti? Bitak sam po sebi nematerijalno, može li biti proizvod mozga koji je materijalan? Gdje je središte osjećaja “biti prisutan”; je li unutar tijela? Pronađite! To možete otkriti iz prve ruke, ako hoćete da vaša samoidentifikacija nije ništa više od projekcije uma jer je um samo produžetak sebstva. Budući da je svaka refleksija u osnovi odraz drugoga, onoga što je njihovo je izvor porijekla. Koji je izvor vašeg tijela? Nije li, u konačnici, isto kao i izvor svih materijalnih manifestacija u svemiru, živo ili neživo? Što je izvor animacije koju mi nazivamo ​​životom? Vaša svijest da ste živi nije nešto što si stvorio. Izvor vašeg osjećaja jedinstvenosti je “osoba” (korijen riječi znači “maska”), pojedinac; i vaš osjećaj da ste osoba izvor je vašeg pozivanja na “ja” i “moje”, na um. Zato je teško razumjeti kad se pokuša objasniti i reći “Postoji samo ‘Ovo'”, da se misli  na sveobuhvatno Ovo, ne suprotno od ‘Ono’. Več na Sve. Što bi uključivalo sve “to”.
Ako Ovo uključuje sve, sve prividne stvari i ne-stvari, gdje bi To moglo postojati, osim unutar Ovoga? Budući da je subjekt-objekt um po prirodi dualistički, on ne može obuhvatiti Sveukupnost Ovoga i nikako ne može pojmiti nedvojnost. Dakle, mnoga pitanje postaju sporna za objasniti jer!!
Nedualno razmišljanje je Nema razmišljanja! Vaš ego je iluzija koju ste sami stvorili i koju morate stvarati iz trenutka u trenutak da bi preživio. Zahtijeva energiju, zahtijeva od vas da spoznate, stvarate koncepte, prosuđujete, formirate zaključke i općenito smišljate priču koju zovete imenima. Ne postoji “ne-dualno razmišljanje” utoliko što je ne-dualna svijest u biti “ne-konceptualna”.

Dualnost nije loša stvar. To je funkcionalni alat koji ograničava energiju na specifične zadatke. U koju svrhu? To polje je širom otvoreno, jer onog trenutka kada stvarnost razrežete na dva dijela, daleko ste od njenog ujedinjenja.
Kako možete podijeliti i onda reći da su isti ili jedno? Mi možemo reći da nedualno (Ništa) obuhvaća dualno (Sve) čineći da izgleda kao da trilijuni likova glume vječnu, promjenjivu, uzbudljivu, misterioznu priču čiste manifestacije Ljubavi ili biti za sebe! Sve što se čini odvojeno je zapravo samo Jedno. Zapravo niti ne postoji. Nitko ne radi ništa! Ništa se ne događa!

Osjećaj ‘biti’ nije izmišljen i uvijek je tu, vaša mentalna aktivnost ‘ja’ ga jednostavno maskira.
Stoga, sav nedvojni govor – svi diskursi, Veda spisi, Advaita, Shankara, Ramana, Ošo, Nisargadatta i sve metafizičke rasprave, teme, odgovori i komentari odmah je sve nepovratni dio sna ili iluzije o dualnosti. Tako i svi pokušaji likova iz snova želeći pomoći, voditi, usmjeravati upotrijebivši bilo koji od ovih izvora ili praksi kako bi napravili neki zamišljeni prijelaz iz dualnosti u ne-dualnost je san. U suštini ti i ja smo isti, izgledom različiti. Ovo je istost koja igra kao razlike. Jedinstvenost. Jedan ocean, mnogo valova. Ti apsolutni ti, si bez savjeta… Kako može  išta postojati kada je sve što postoji Jedna Svijest/Jastvo, već Nedvojno! Kome onda trebaju ove napojnice, za što?

Nedualnost znači da nema ničega – nema ljudi, nema elemenata, nema osjetila, nema nebesa, nema bogova, nema spasitelja, nema gurua, čak ni vašeg tijela, čak ni vašeg uma, pa čak ni vas samih. Čim vaš um krene u bilo kojem smjeru da zamislite i zaključite, da ‘znate’, tada ponovno izmišljate vrijeme i vi ste nadmoćni pričom o tome da ste vi, netko, tada je osjećaj istinskog ‘bića’ izgubljen.
U bezvremenoj stvarnosti sadašnjosti vi ste bog, brahman (koji god kulturni opis želite upotrijebiti…) vi ste sve, vi ste ‘jedno’ bez znanja da ste ‘jedno’. Ne postoji to znanje, znanje zahtijeva odvajanje.

Sve je ne-dualnost koja se pojavljuje i igra kao dualnost.  U tom smislu dualnost itekako postoji – ali što je njezina bit? Nedvojnost. Što ćete učiniti sjedeći na ovoj ideji?

Komentiraj