Svrha iskustva ako se uopće može reći da ima ikakvu svrhu, jest jasno i jednostavno promatrati samo iskustvo. Kompleksne i dominantne formulacije našeg iskustva se u većini slučajeva smatraju toliko apsolutno istinitima da ne zahtijevaju daljnje istraživanje. Mada je upravo suprotno. S duhovne točke gledišta sva iskustva misli, emocija i objekata događaju se u svijesti. Što god je asimilirano pomoću pet osjetila percepcije, razdvojeno kompleksom um-tijelo, što smo spoznali, postaje naša stvarnost. Ako objekti imaju ime, oblik, svojstva u prostor-vremenu, smatramo ih stvarnima. Postajemo svjesni ili
svjesni objekta i zaključujemo da je “Svijest nastala kroz kompleks um-tijelo”. Sve ljudske najranije formulacije dijele iskustvo na ‘ja’ i ‘drugi’, ‘ja’ i ‘svijet’, subjekt koji doživljava objekt. Čini se da od tog
vremena naše iskustvo potvrđuje ove teorije ili postavke. Međutim, u određenoj fazi počinjemo
shvaćati da te hipoteze ne izražavaju naše iskustvo, već ga uvjetuju.
Pitanje je “Što je stvarno? Kvantno stanje ili fizičko stanje?” Dvije stvarnosti, valna i čestična priroda, obje se mogu doživjeti i dokazati kroz svijest. Svemir kakav promatramo je iluzija nastala kolapsom valne funkcije, izmijenjena stvarnost. Stanje kvantnog svemira je izvan pet osjetila percepcije, izvan tradicionalnih mjerenja jer čim izvršimo mjerenje, val mogućnosti kolabira i stvara mjerljivu stvarnost koja se razlikuje od fluidnog stanja vjerojatnosti. Iskustva unutarnja i vanjska su stalno u tijeku, jer dok je sve što jesmo svjesnost, krajnje stapanje je samo izmjena energije u energiju. Ono što najviše na ovoj svijet
iluzornoj razini je vidljivo je mehanika poput nekog aparata, programa stanje nesvjesnosti kod većine ljudi, bez obzira kojim nazivom se deklariraju, vjernici, obožavaoci, predanici, divoti, sadake, duhovni tragaoci itd. Postoji i strah od dubljih sebe spoznaja, jer većina ostaje na razini razmišljanja o Svijesti i Stvarnosti kao preventivna mjera ili vanjska potvrda želje za prestiž neke duhovne uloge i ništa drugo.
Dakle, tko je onda taj koji doživljava iskustvo? Vi.
A tko ste vi? Svijest. A što jesvijest? Na ovo pitanje nema jednog odgovora. Onog trenutka kada odgovorite na njega, mijenjate ga i pravite od njega još jedan objekt, neku novu istinu. Svijest, duh, (bezobličan Apsolut, Bog, Praznina, Ništavilo itd), ne može se spoznati u uobičajenom smislu te riječi, i sama potraga je beskorisna. Umom su ti pojmovi nespoznatljivi. Sve znanje se nalazi u domeni iskustva dualnosti – subjekt i objekt, znalac i znano. Subjekt, ja, znalac bez koga ništa i ne može biti znano, opaženo, zamišljeno, doživljeno, ostaje nedokučiv. Iako iz duhovne i znanstvene perspektive vrijeme i prostor su iluzije uma, ego znalac to previđa. Oni nisu apsolutni, već ovise o kretanju i referentnom okviru promatrača. Svijest je izravno iskustvo koje transcendira ovaj svijet. To je čista tišina nabijena beskonačnim potencijalom. Kad učiš o bilo čemu drugome, stječeš znanje o nekom predmetu; kad učiš o ssvijesti, postaješ samo znanje.
Svijest je uzrok i sadržaj stvaranja. Kompleks um-tijelo alat je mjerenja. Utječe li sadržaj svakog iskustva na svijest u kojoj se pojavljuje? Apstraktni koncepti uma i neznanje ne mogu shvatiti Stvarnost iako su njen izraz. Dualnost, polarizacija, parovi suprotnosti, subjekt/objekt, svojstvena je prirodi i konceptima uma. Sva iskustva dolaze i odlaze, sva iskustva su privremena. Temeljno vjerovanje je u “mene” i postojanju
“ja”. A istinsko buđenje je razbijanje iluzije “ja”. Biti svjestan” ega znači potvrditi da postoji takva stvar, dajući joj stvarnost. Tako da će to samo pojačati ‘to’. Milijuni ‘tragatelja’ svjesni su svojih ego-tendencija, ali to rijetko rezultira transcendencijom. Značenje riječi svijest, iskustvo, stvarnost nije u samim riječima, njihov smisao je u promišljanju iz kojeg proizlaze i na koje upućuju. Tu vidimo kako dualne religije zahtijevaju da vjerujete u ono što ne doživljavate, dok iskustvo i razlučivanje što je iluzija a što svijest vode vas do svjesnog, izravnog iskustva.
Nijedno “ja”, “um” iskustvo nije duhovno buđenje.
Jedna od prepreka za otkrivanje svjesnog ili unutarnjeg prostora, prepreka za pronalaženje onoga tko doživljava je to što većina duhovnih aspiranata su zaokupljeni onime što doživljavaju i to ponavljaju godinama. Rijetko nadilaze isti krug vrtnje, poistovjećivanje sa “ja sam” ovo ono. Vezanost za vanjske likove, imena, forme, rituale, ja akcijama, maštama znači da je svijest izgubljena u osobnom snu. Povučeni svakom novom idejom, mišlju, emocijom i svakim doživljajem zapravo je stanje nalik snu. Hiljadama godina to i je stanje svijesti čovječanstva, mijenjaju se samo nove igre na pozornici svijet fasada. Iako ne možete umom spoznati svijest, možete postati svjesni svijesti kao dijela sebe. Možete je direktno osjetiti u svakoj situaciji, bez obzira na to gdje se nalazite. Možete je osjetiti upravo sada kao svoje Prisustvo, Bivanje. Tome nas mudraci uče. Svijest je ta koja kolabira da bi stvorila svjesne objekte. Predmeti se pojavljuju samo u svijesti i kroz svijest.
Postojanje je kontinuum svijesti, polje svih vjerojatnosti. To je valna funkcija. Onaj kardinalni osobni pomak, samospoznaja, iskustvo ovisi o trenu kad ste se predali toj odluci. Ako je odluka, predaja slaba, kolebljiva i pod utjecajem svijetovnih vrijednosti nema pomaka. Ostvariti transcendentalni nivo iskra odluke treba vibrirati sto dvadeset posto. To se odnosi u mnogobrojnim aspektima životnih vrijednosti, od bivanje biti sretan, dobar, postojan, moralan, ispravan, sućutan, postojan a ne samo kod nekih zadanih
vanjskih akcija, oduševljenja, čulnih osobnih i grupnih manifestacija spašavanje svijeta. Budući se um aktivira mišljenjem, a misli su oblici energije, stoga se i ta energija širi prema tom svojstvu koje se odašilja
svjesna ili nesvjesna. Jednostavnije rečeno, razmišljanje se razdvaja na mnogo razina, da bi to razumio, čovjek se mora koncentrirati, ili nešto znati o svojem vlastitom mentalnom ekranu.
Ključno je razumjeti da je Ego krajnja ‘osobna’ iluzija, nema oblik, vanvremenski je. Ono što se
događa sa njim u prostoru je relativno i privremeno. Iskustva uživanje, bol, dobit, gubitak, rođenje i smrt, strašni su i moćni lanci obmane. Navike uma, ega, čula, vezivanja za forme, sadržaje, i za razne uloge iluzornog svijeta “ ja” činim, “ja” znam su samsara vrtnje. Treba to osvijestiti, dovoljan je makar mali otklon od tih nižih vibracija, svijet igrica, razumijevanjem ili prihvaćanjem viših mudrih atma vrijednosti, svjedočeći miru, svijetlu, i odmah ste u toj Svijest dimenziji. Jedino oblici mogu biti znani, a bez bezoblične dimenzije svijet oblika ne bi ni postojao. To je osvijetljeni prostor u kom se svijet izdiže i povlači. Samo slobodna volja za samospoznajom (Čistom Svijesti, Praznini, Bogom itd.) bez prethodnih i naknadnih sudova, ideja, procjena ili usporedbi, može ubrzati iskustvene pomake, jer to djeluje samo pod znakom ljubavi, i samo ljubavi. Sve je To, Bivanje, Singularnost, Sve i Ništa kako god to nazvali.
Ono što jest, nikada ne prestaje biti. Ono što nije, nikada ne nastaje. Da bi postao ono što čovjek obožava, on to mora postati iznutra i u potpunosti, jer Svijest se ne može ograničavati. U svim dimenzijama i u svim vibracijama, postojanja svijesti i blaženstva sve je savršeno kakvo je na tom nivou spoznaje. Svaki novi pomak preobrazbe poništava onaj koji se odigrao prije njega, taj pomak možda je najšokantniji. Zamislite biće koje se u svojem svijetu osjeća svemoćno. Svuda gdje pogleda, njegove oči vide samo ogledalo sebe. I ondaaaaa ne postoji ‘ego’ ni ‘put’. Samo ono što jest.
Iza svega ovog rečenog božanski paradoks.
“Ništa se nikada nije pojavilo. Ništa se nikada nije dogodilo. Ništa i nitko nikada nije postojao. Vidite je li išta nastalo.” – Ramana Maharshi
“Svijet je samo predstava, blistava i prazna. Ništa vidljivo nije stvarno. Je, a opet nije. Jednom kada shvatite da je svijet vaša vlastita projekcija, slobodni ste od toga. Mislimo da smo tijela koja imaju svijest. Suprotno je istina. Mi smo svijest koja ima tijelo-um.” – Sri Nisargadatta
