Tjela su dana svakom biću zaslužno prijašnjoj karmi. Na neki način sami smo stvoritelji svoje tjelesnosti. Bitno je samo, za sve osobe koje se upuštaju u duhovan život prepoznati svoju specifičnu uvjetovanost i odnositi se spram nje na mudar način, kako bi ostvarili krajnji cilj – potpuno oslobođenje od materijalne uvjetovanosti i krajnje dostigli duhovno oslobođenje.
Duhovna tijela su građena od duhovne energije koju obilježava sat-cit-ananda (vječnost-znanje-blaženstvo). Svatko posjeduje vječno duhovno tijelo koje nam je podareno (jer smo jedno s atamanom) za jedinstvenu sposobnost samoslobođenja. To tijelo, dakako naša stvarna priroda koja je Brahman, je suština našeg vječnog postojanja i prožeto je potpunom ljubavlju ka Bogu i ka svim bićima, te ga karakterizira jasna svjesnost o našoj vječnoj egzistenciji (za razliku od ostalih materijalnih tijela, koja su nesvjesne)… I naravno, duhovno tijelo bilo kojeg duhovnog bića nezamislivo je ljepše od najljepšeg tjelesnog oblika ovog materijalnog svijeta.
Ayurvedska medicina izjavljuje da se tjelesni principi hranjenja, branjenja, spavanja (odmaranja) i razmnožavanja, koji su osobnost svakog materijalnog tijela, odnose zapravo na sve tjelesne stanice. Stoga je sasvim razumljivo zašto se sva materijalno utjelovljena bića (duše) nalaze pod dubokom impresijom nužnosti vršenja svih tih tjelesnih radnji. No, s druge strane, zanimljivo je uočiti da se sa duhovnim napredovanjem sve te tjelesne nužnosti svode na minimum (neke se čak i anuliraju, primjerice – razmnožavanje). Poznati su primjeri nekih naprednih sadaka koji su, pored toga što su se potpuno odvojili od svoje tjelesne uvjetovanosti, sveli na minimum svoje potrebe za spavanjem, jedenjem i hranjenjem. Istina je nešto što zahtijeva izuzetno bistar um, um koji nema nikakvih problema, ni tjelesnih ni duševnih, um koji ne zna za sukobe. Čak i sjećanje na sukobe mora prestati.
Noseći breme sjećanja, ne možemo pronaći istinu. To je nemoguće. Istina može doprijeti samo do uma koji je začudno slobodan od svega što je načinio čovjek, slobodan od svih uvjetovanosti, mehaničkog života i taoštva okoline. Ali ljudi i dalje razmišljaju u terminima sukoba: oni misle da je mrak protiv svjetla. To je apsurdno! – mrak ne može biti protiv svjetla. Kako odsustvo može biti protiv bilo čega, ako je odsutno? Mrak ne može biti protiv svjetla: u njima nema borbe; on je samo odsustvo, čisto odsusustvo, čista nemoć – pa kako može napast? Kad netko kaže što da radim, imao sam napad bijesa’ – to je nemoguće. ‘Imao sam napad požude’ – to je nemoguće. Požuda te ne može napadati, niti te bijes može napasti: njihova priroda je ista kao i priroda mraka, a tvoje biće je svjetlost , tako da ta mogućnost ne postoji. Bijes te obuzima, ali to samo znači da je tvoj unutrašnji plamen potpuno zaboravljen, da si ti na njega potpuno zaboravio i da ne znaš da je on prisutan. Ovaj potpuni zaborav može da ga zastre, ali ne mrak.
Tako je, u stvari, istinski mrak zaboravnost, ona može prizvati bijes, pohlepu, ljubomoru, zavist, mržnju – oni te ne napadaju. . Sve stvaraš svojim umom. Jer ako si zaboravio sebe, onda možeš zaboraviti sve. Zaborav je stvarni mrak.
Vedska literatura izjavljuje da u materijalnom svijetu postoji 8.400.000 vrsta životnih oblika (Padma Purana navodi da u materijalnom svijetu postoji: 900.000 životnih oblika u vodi, 2.000.000 životnih oblika biljaka i drveća, 1.100.000 životnih oblika insekata, 1.000.000 životnih oblika ptica, 3.000.000 životnih oblika zvjeri, te 400.000 oblika ljudskog humanoidnog života).
Na svom početnom stupnju razvoja ka sebespoznaji , osobnost predstavlja jedinu prepreku. Poistovjecivanje s tijelom moze biti korisno u djcijoj dobi. Ali istinsko odrastanje postize se samo odbacivanjem vezanosti za tijelo. Inace zelje zasnovane na toj vezanosti trebalo bi
nadrasti veoma rano u zivotu.
Cak i bogin (čovjek čula) koji ne odbija užitke, ne bi trebao žudjeti za onim što je već iskusio. Navika želja za ponavljanjem sprječava razvoj i jogina i bogina.
Od mjesta na kojem se trenutno nalazi svatko mora napredovati i razvijati se svojim vlastitim koracima u skladu sa svjetlom u sebi. No, ukoliko je svatko barem na trenutak vidio Stvarnost Atmana (Duh), izvora iz kojeg je proizašao i cilja s kojim se treba stopiti, tada će svi, prije ili kasnije, dosegnuti cilj i svrhu svog putovanja.
Kada se Božanskom milošću zadobije taj pogled, tada će zaokupljenost tijelom i osjetilima te svijet koji hrani ta osjetila postati beznačajan te će polako iščezavati. Tada će čovjek umjesto vezanosti za tijelo (Deha-bhranti) koja ga trenutno muči, čeznuti za spoznajom i ustoličenjem unutarnjeg Božanskog stanovnika (Dehi).
