Kako stvoriti religioznost, kako transformirati vlastitu energiju da postane religiozna?
Samo Unutarnjim Iskustvom.
Pripadanje religiji, često dobivate samo naljepnicu o pripadnosti, ali nečete biti religiozni i vaš drugi, duhovni svijet neče biti ništa drugo nego projekcija ovog svijeta. Istinski religiozan ili duhovan čovjek ne može biti hinduist, musliman ni kršćanin. On je jednostavno u Bogu. U Indiji se vjeruje i cijeni da je veliko postignuće doživjeti «Daršan» to je dar Boga koji znači postići «viđenje Boga» ili (biti u blizini božanstva, ali ne čulima).
Drugim riječima to je snažna unutrašnja percepcija koja poput meditacije ukoliko je stvarna i opipljiva dovodi do oslobađanja energije. Taj važan aspekt svaki predani aspirant doživljava kao oslobađanje svog unutrašnjeg potencijala kojim se postiže transformacija svijesti. Tada smo sposobni i spremni za jasna razlučivanja, kao i shvaćanje što je priroda uma i njegove funkcije a što je naša prava stvarnost. U tom smislu naš um osim što je psihološka supstanca ima kao i sve stvoreno svoju suštinu do koje dolazimo njegovim proširenjem, odnosno eksplozijom suštine.
Život je postojani uspon od anorganskog k organskom, od organskog k osjetilnom, od osjetilnog k racionalnom, od racionalnog k duhovnom. Duhovna zajednica čovječanstva predstavlja posljednju riječ evolucije. Yoga ubrzava korak evolucije kroz transformaciju iskustva. Svi umovi su sastavni dijelovi univerzuma i funkcioniraju pomoću iste univerzalne sile. Univerzalni um je sličan lingamu u čijem je centru jezgra. Na krajevima su smješteni polovi energije poznati kao vrijeme i prostor. Tu se vrijeme ne mjeri jedinicama vremena..
Vrijeme je energija i prostor je energija i oni predstavljaju plus i minus, pozitivan i negativan pol energije. Dokle god su ova dva pola odvojena, ništa se ne događa. Fizičko tijelo je samo vanjska forma, maska, dok je um skup različitih mehanizama, provodnika i spojeva koje ono skriva. Većina ljudi prolazi stalno kroz razne krize jer ne znaju što znači provoditi duhovne aspekte u životu, jer prvo ne prihvaćaju i ne razumiju što je priroda uma. Slijepo u krug slijede i ponavljaju navike i automatske radnje misleći da su duhovno orijentirani, pukim ponavljanjem duhovnih citata i definicija. Sve to nema nikakve vrijednosti dokle god se ne uvaži postojanje više sile, veće od običnog uma, dokle god se ne postigne prevladavanje poistovjećivanje sa umom.
U svakom biću je jedinstvena iskra, što nema ni imena ni oblika, to treba doživjeti, i jednom kad to doživimo, tada smo na dobrom putu. Taj doživljaj traje samo trenutak, ali u tom trenutku tijelo je samo ljuštura, a um samo skup spojeva u mašini. Nakon toga, završili smo sa svim ostalim iskustvima. U tom trenutku nema iskustva imena, tijela, vremena i prostora. Um ekspandira. Ukoliko je iskustvo duboko i stvarno osoba više ne ostaje ista u okvirima i starim okovima neznanja. I za to je potrebna hrabrost i odricanje. Za jedan trenutak imamo doživljaj da smo mrtvi, ali posljedice toga su trajne i postojane. Ako nam se ovakvo iskustvo pojavi i za trenutak, upotpunili smo svrhu ljudskog postojanja. Bez obzira koliko vježbali jogu, ne možemo ga na silu izazvati. Ono se događa sasvim slučajno i u tom trenutku se čini da je sve tako idealno i u harmoniji. Čak i onaj tko ne zna ništa o jogi i duhovnim praksama, može doživjeti ovakvo iskustvo. Vede kažu samo jedno neiskustveno iskustvo, nas može u trenu transformirati i pročistiti od vezanosti i neznanja. Iskustvo, to je sve što spiritualni život jeste.
Um običnog čoveka može da doživi samo one objekte koji se nalaze ispred njega. Kada je objekat iskustva prisutan, samo tada um može imati iskustvo. Ali, moguće je vidjeti cvijet čak iako on nije tu. Čovjek može osjetiti miris čak iako on nije prisutan u njegovoj blizini. Čovjek može čuti muziku čak iako je niko ne svira. Ako je um sposoban da to doživi, onda je to ekspandiran um. Tek kada imamo iskustvo i osjetimo blagodat preobrazbe u kvaliteti vlastitog života, možemo prenositi znanja i iskustva na druge.
Mišljenje je odaziv našega pamćenja, a pamćenje je iskustvo, znanje pohranjeno u mozgu.Čovjekovu svijest čini cjelokupan njezin sadržaj: emocije, pripadnost, vjerovanje, iskustvo i tako redom; sve je to sadržaj onoga što nazivamo sviješću i jezgra onoga što čini naše ‘ja’, sebstvo’.Svijest se kreće u okviru vlastitoga dosega, unutar vlastitoga ograničena područja. A to čovjek može promatrati. Jesu li čovjekova svijest i ono što ona sadrži nešto živo? Sjećanje možemo promatrati, ali ne možemo promatrati ono čega više nema. Zato je ono što ljudi nazivaju živim nešto što se dogodilo i čega više nema, a ono čega više nema zapravo je mrtvo.
No čovjek rijetko na nešto upravlja potpunu pozornost. Upravi li potpunu pozornost na samu jezgru, na svoje ‘sebe’, sagledat će cjelinu. Sva ljudska eksperimentiranja sa duhovnim praksama i religijama vodila su upravo ka ovim iskustvima ne-uma ili čistoj svijesti.. Zapravo, nijedna religija u tome nije uspela, u smislu nije nam uspjela ukazati na činjenicu da nam one do sada nisu mogle reći istinu. Jer istina o kojima Vječna religija govori (Sanatana Darma) nema ništa sa prolaznošću svijeta poput pravila, propisa, politike, ideje i svega što je potrebno društvu. Religija je neophodna za društvenu i političku strukturu, ali za one koji žele iskustvo Istine, religija je apsolutno nepotrebna..
Sve što želimo u životu može se postići kroz buđenje višeg uma. Ono čega smo svjesni unutar sebe je kombinacija materije i svijesti. Svjesni smo materije -materijalnog tijela i uma – ega, čula i objekata percepcije. U odsutnosti samspoznaje sve što ljudi stvaraju nema dubljeg smisla jer ne prizvode rezultate koji vode oslobođanju .
Neznanje o sebstvu uzrok je svih nevolja i patnje.
