Sve vrste na Zemlji osim ljudi (koji su na Zemlji samo djelić sekunde) samo živi. Ptice, drveće, kukci i ribe ne dijele svoj život na pojmove i pojmove poput ‘dobar’ ili ‘loš’, ‘uspješan’ ili ‘neuspješan’, ‘savršeno’ ili ‘nesavršeno’. Sva druga osjećajna i neosjetna bića jednostavno žive svoj život i prolaze dalje kao dio toka Života.
Iz krajnje perspektive, ovaj je život duh ili svijest koja ima „san“, nesvrstana iluzija. Čak i oni koji tvrde da je Svemir “stvaran” slažu se da je to nestalna stvarnost koja je nastala iz Praznine i koja će se na kraju vratiti u Prazninu (to nailazimo u svakoj drevnoj religiji i u pričama o Stvaranju). I znanost nam je pokazala da između nas nema razdvajanja, i svi smo stvoreni uglavnom od praznog prostora. Također je utvrdila da se Univerzum još uvijek širi prema van, ali da je u prirodi da se jednog dana potpuno sažme u sebe.
U “relativnoj” perspektivi, čini se da smo ovdje, na ovom svijetu, svaki u svom ljudskom tijelu / umu, gdje i dalje mislimo na sebe kao na zasebne pojedince. Borimo se preživjeti i biti dobro sa svojim životom i u svijetu i to se čini i doživljava vrlo stvarnim. U tom relativnom smislu možda nam određena osnovna načela ili principi mogu pomoći u oblikovanju dobro proživljenog života, dati veće šanse za dublji mir, sreću i duhovno razumijevanje, a možda čak i dovesti do njegovog krajnjeg savršenstva i neprestanog blaženstva. A možemo i reći da je svaki dan nevjerojatna misterija.
Ono što mi smatramo stvarnom materijom i stvarnim životom, u stvarnosti nema ništa više od sjene. No ipak nitko ne može stvoriti idealan život iz nekih pravila i smjernica ili precizno izvedenog plana. Pa zašto se onda mučiti sastavljanjem nekih ideala, zamisli, pravila o dobrom životu iako to obično proizlazi iz nametnutog odgoja i taština nekih autoriteta i slijepih sljedbi. Zato što ipak, svako ima vlastitu percepciju onoga što se čini srećom ili ključnim dobrom i istinom o svijetu i postojanju.
Ljudi, jedinstveno, osjećaju potrebu označiti određene aspekte života – uspjeh, postignuće, ljubav i zadovoljstvo – kao ‘dobre’ stvari, dok označavaju sukobe i natjecanje, nesreće i izazove prirode, rat i ‘smrt’ kao ‘loše’… i dokaz da nikako ne možemo biti da sve vidimo kao prirodno, savršeno i jednostavno Ono što jest.
Ono što je, je Život savršen i besprijekoran. Svi manifestirani oblici na kraju se “raspadaju”, “umiru”, “nestaju” bez ičega izgubljenog. Smrt nije odvojena od života niti je njegova anomalija; sastavni je dio životnog ciklusa. To je upravo tako u ovom relativnom Svemiru – stvari ne mogu trajati vječno. Stoga i sreća nije rezultat, to je izbor, a osjećaj kontinuirane ljubavi prema nekome nije posljedica, to je uzrok. Ako je sreća rezultat dobivanja nekih vanjskih stvari, a vi ih nekako nikada ne postignete, sreća vam je uvijek nedostižna.
Mnogo je zastrašujućih stvari u životu – zastrašujuće je samo još jedan opisni koncept – mogu uzrokovati bol, tugu i poteškoće. Oni su jednostavno dio životnog sna, životnog izraza svakog potencijala, a kada ne prosuđuje “ja” nestane, ostavljajući samo ono što jest, neosuđeno i bez otpora, doživljava se konačna i jedina istinska sloboda.
Sreća je druga riječ za ne želeći ništa, za neželjenost. Nešto želite, to i dobijete i na trenutak se osjećate sretnim – ne zato što ste dobili stvar koju ste željeli, već zato što je na trenutak vaš um u stanju potpunog beznađa. Ono što zapravo tražite je stanje bez želje, a ne predmet vaše želje. I to su dobre vijesti, jer nikada ne možete dobiti želju iz bilo kojeg predmeta koji želite.
U prirodi uma je da donosi prosudbu da mnoge stvari u životu nisu savršene. Prirodna je težnja ljudskog uma da prosuđuje da su određene pojave u svijetu ili u našem pojedinačnom životu dobre ili loše, ispravne ili netočne, ugodne ili bolne, sretne ili tužne, itd., jer smo ožičeni priželjkivati zadovoljstvo i izbjegavati bol. Prirodno je, ali to nije konačna Istina. Presuda se razlikuje od Istine. To je samo taktika našeg uma da dobije nešto za što se može uhvatiti, no sve su to životni principi, ali vi niste ti principi niti vaš um. Stoga ako su život i sve u ovom Svemiru savršeni, ne trebate ga mijenjati na bolje. To je u redu i savršeno se odvija.
Odvojenost je iluzija, kontrola je iluzija. Budući da svi imamo pojedinačna tijela i ego, a čini se da svatko od nas živi svoju osobnu priču, umu je teško, ako ne i nemoguće, shvatiti da smo svi jedno biće, jedna energija, potpuno međusobno ovisni i međusobno isprepleteni.
I vrijeme je iluzija i na vrlo stvaran način, sve se događa istovremeno, i ne postoji prošlost i budućnost. Postoji samo sada. To um konceptima teško se može shvatiti stanjem konstantnog uvida. Zato ne možete zamisliti da se događaji ne odvijaju u dugotrajnom “vremenu”, jer većina živi u svom umu, a um ne može postojati u sada, bez vremena. Samo ako ste u stanju shvatiti iluzornu prirodu “vremena”, tada znate da se sve to događa istovremeno i da zapravo nema prošlosti ili budućnosti za ono što je nekom Bog. Stvaranje i bilo što drugo i naše duše – postoji samo sada u relativnoj stvarnosti. Ako se to događa istodobno, ne može postojati život “poslije”, samo život sada, s vašom energijom koja je u ovom obliku ili u drugom obliku / ne-obliku.
Zato i duljina nečijeg života ili količina koju netko postigne u “vremenu” također je iluzija, a prosuđivanje bilo kojeg života kao “prekratkog” ili “nedovoljno uspješnog” samo su pogrešna shvaćanja.
Glavni princip života je,’život je savršen’. Život je nevjerojatan. Vaš je život, kao i svi ostali, savršen i besprijekoran. Svaka je pojava ili situacija u svakom životu savršena. Drugačije ne može biti jer to je zakon života. Morate otići dalje od svoje percepcije i odmaknuti se od lažnih zamisli i sitnih ljudskih razlika da biste to shvatili, a kad to učinite, jasno ćete vidjeti da sve što postoji je energija tu u relativno zvana ljubav; moćna sila koja doživljava neodoljivu ljubav ili jedinstvo prema svakom dijelu sebe.
Zato je sve Savršeno, jer je ono što jest. Čak i smrt, rak, rat, razvod, nasilje, depresija i siromaštvo – da, čak i ove stvari su savršene. Savršeno ne znači dobro, pravedno ili idealno – to su prosudbene riječi. Savršeno jednostavno znači da je točno onako kako bi trebalo biti jer je upravo to tako. Kako znate da se svaka pojava u Svemiru događa točno onako kako bi trebala? Jer se tako događa. Shvaćate!! Bez obzira vjerujete li da iza tih pojava stoji inteligencija ili plan ili ne, upravo se to događa, pa bi moglo biti samo onako kako se trebalo dogoditi. Ne vaše, nego svemir. Možda nije onako kako vi želite da se to dogodi. Može uključivati bolne dijelove koji se čine predugo, ali to je tako kako se to događa, kako je stvarno, tako da je savršeno, sve se čini savršeno, i odvija se sasvim savršeno. A kad bi prestali tumačiti i zaustaviti brbljanje uma znali bi to.
Još jedan način da to izrazimo je: U Svemiru nema ništa neispravno. Svemir je cijelo vrijeme zaljubljen u sebe. Stvaranje neprestano izražava ljubav, doista je stvoreno od ljubavi.
Iz krajnje perspektive, mi niti ne postojimo kao individualni životi. Umjesto toga, uvijek smo bili Jedno s Duhom (čistom svijesti), sve je savršeno i nema se što promijeniti ili postići. U tom stanju (o kojem se radi na ovom mjestu i u kojem potičemo stanovanje što je više moguće) nema potrebe za bilo kakvim “zakonima, principima života”. Vi ste Čisti duh, čista svjesnost i vi ste Zakon.
Isto tako možete vjerovati, a i biti što god želite, ili ne želite.
Poziv i prilika su uvijek tu da se život vidi kao Cjelovitost, besprijekorni Tijek koji sadrži Sve, ne favorizira ništa i uvijek je upravo onakav kakav bi ‘trebao’ biti.
Ono što jest, je ono što se čini da se događa.