Znanost i Duhovnost

Sama činjenica da se nauka neprestano mijenja dokazuje njenu nesposobnost da istražuje konačnu i apsolutnu istinu. Još su nedavno znanstvenici tvrdili da se atom ne može cijepati, a ipal su ga uspjeli rascijepiti. Oni još uvijek ništa ne znaju o prāni, sili koja stoji iza atoma i koja je njegova najsitnija komponenta.

Znanost je kao obična krijesnica u usporedbi sa svjetlošću i sjajem sunca. Istina je da ona može istraživati, otkriti i skupiti mnoštvo informacija o prirodi i njenim materijalnim funkcijama i upotrijebiti ih za razvoj svjetovnih stvari. Duhovnost, nasuprot tome, vlada kozmičkim područjem u kojem znanost nema što tražiti. Zbog toga su neka otkrića znanosti korisna, dok druga mogu biti razorna. U prošlom stoljeću, Zapadna znanost i fizika su napravile zaprepašćujuće otkriće. Mi smo dio svijeta kojeg promatramo. Sam proces našeg promatranja mijenja stvari koje promatramo. Kao primjer, elektron je vrlo sićušna stvar. On se ne može promatrati bez instrumenta, i taj aparat diktira što će promatrač vidjeti. Ako elektron promatraš na jedan način on izgleda kao čestica, mala kruta loptica koja se vrti po lijepoj pravoj putanji. Kada to gledaš na drugi način, elektron izgleda kao oblik vala, i u tome nema ničeg krutog. To se širi i kreće ovdje pa tamo. Elektron je više zbivanje nego stvar. Promatrač sudjeluje u tom zbivanju samim procesom njegovog ili njenog promatranja. Nema načina da se izbjegne ova interakcija.

Istočna znanost je prepoznala ovaj osnovni princip odavno. Um je serija zbivanja, a promatrač sudjeluje u tim zbivanjima svaki put kada on ili ona gledaju u unutrašnjost. Meditacija je participno promatranje. Ono što ti promatraš to odgovara na proces gledanja. Ono što ti promatraš si ti, a što vidiš ovisi o tome kako ti promatraš.

Znanje o materijalnim stvarima bez znanja o sebi znači moć u rukama neukih. Ništa dobro ne može izaći iz toga. Sukob koji je prevagnuo između nauke i religije do sada je imao porazne rezultate. Oni koji su istraživali samo domenu znanosti postali su moćni ali su nemirni i nesretni. Znanost uči mnoge stvari. Ona daje samo ono znanje koje možemo obuhvatiti našim osjetilima.

Znanost ne bi postojala bez osjetila. Mi vodimo umjetan i mehanički život kroz stjecanje takvog znanja. To nije pravi život Ljudi koji su misaoni, svjesni onoga što se događa oko njih i u njima samima, svjesni su i toga da politika, znanost i religija ne mogu dati odgovor ni na jedan od temeljnih ljudskih problema. U tehnološkome smo smislu evoluirali i razvili se, ali smo u svojoj nutrini nezadovoljni.

Specijalnost uma sastoji se u sposobnosti da pravi razlike. Što veće razlike pravite, to vam je um oštriji, “pametniji”, i on će uvijek reći da su svi ti mistici glupi, jer stvari nisu sasvim čiste. Oni smatraju da je religija, i to svaka religija, najobičniji misticizam, a pod misticizmom ne podrazumijevaju ništa što je značajno, smisleno i vrijedno. Kada kažu misticizam”, oni misle na nešto slično magli, mutno, ne nešto što je stvarnost – njih sve to podsjeća na san. Za logičare mistici su paušalci, zato što ne prave nikakve razlike – a razlikovanje je upravo sve ono što većina čini treba znati što je što! Što su kategorije istančanije, kaže logika čovjek je bliži stvarnosti.

Zbog toga je nauka – koja je samo nastavak logike i ništa više – došla do atoma: čineći razliku, malo pomalo, razdvajajući stvari, naučnici su došli i do atoma. „Prema znanosti “ništa ne može biti stvoreno ni iz čega”. No mudrac će reći da formula po kojoj se ništa ne može stvoriti ni iz čega vrijedi samo za ograničeno polje i dimenzije znanosti. No uopće ne vrijedi za transcendentalno polje i dimenzije duhovnosti. Na ovom drugom planu, bilo što može biti stvoreno vrhovnom voljom. Može se učiniti da sve što postoji nestane, a sve što ne postoji da se pojavi. Za božanstvenost materijalni zakoni i formule naprosto ne važe.

Duhovnost je, s druge strane, ne odbacujući, ne razdvajajući ništa, ukidajući granice i razlikovanja, došla do onog vrhunskog jedinstva. Nauka je stigla do atoma, što će reći – do mnoštva, do bezbrojnog mnoštva, dok je duhovnost stigla do jedinstva, beskrajnog jedinstva. Što se pristupa tiče, nauka koristi um, a um stvara kategorije, razlike i slične stvari, ali duhovnost (religija, ezoterično) ne upotrebljava um, i zbog toga – sve granice iščezavaju sve postaje sve drugo, stvari se sreću: drvo postaje nebo. Raj se spušta na Zemlju. Ako gledate duboko u život, otkriti ćete da su mistici potpuno u pravu Sve razlike su ljudsko djelo, jer u stvarnosti granice ne postoje. Svaka pojedina stvar je jedinstvena. Svaki leptir je, unatoč sličnostima, različit od svih drugih leptira. Sličnosti su od velike pomoći zato što možemo apstrahirati, možemo stvarati pojmove. To je od velike pomoći sa stajališta komunikacije, obrazovanja i znanosti, ali nas isto tako može odvesti na krivi put, može postati velika prepreka da vidimo tog konkretnog pojedinca. Ako je vaše jedino iskustvo vaš pojam, onda nemate iskustvo stvarnosti jer stvarnost je konkretna. Pojam bi vam samo trebao pomoći, voditi vas do stvarnosti, ali kada tamo stignete, morate je upoznati intuitivno ili je iskusiti izravno. Zbog toga nije mogu  povući liniju između njih: ta se dva stanja tope jedno u drugom. Tu nema granice, i sve podsjeća na val, ili na odnos brda i doline. Tko zna gdje počinje val a gdje prestaje ocean? I tko zna gdje je granica između doline i brda? Gdje se dolina završava? I odakle brdo počinje? Oni su jedno Poznavanje je vrlo ograničena stvar, a i u znanosti je znanje ograničeno; znanstvenici pokušavaju otkriti što se nalazi izvan granica materije, pa iako su u tome pogledu stekli silno znanje, još to nisu uspjeli otkriti.
Znanje i neznanje uvijek idu zajedno; nepoznato s poznatim. Znanstvenici kažu: zahvaljujući materiji, otkrit ćemo što bismo mogli biti izvan granica materije. No, kao Ijudska bića, mi smo materija.

Naš je um tvar. Zašto se u to upuštamo, jer – ako se um može sam probiti kroz to, postaje li zbog toga vjerojatnijom mogućnost da ćemo doprijeti do onoga što je izvor svih stvari? Znanje o samome sebi isto je tako ograničeno Sada je već poznato onima koji su potanko ušli u duhovnu znanost da je svaka misao, svaka emocija, energija.

Ukratko, ako želimo o Bogu govoriti na apstraktan način, tada bi morali govoriti o svijesti, ili bolje, univerzalnoj svijesti. Ako o Bogu govorimo vezano uz fizički svijet, tada moramo govoriti o Ljubavi. Postoje li dvije razine Božanskosti? Da, postoji kao Imanentna Božanskost u manifestiranom svemiru, i također kao Transcendentalna Božanskost u nemanifestiranom svemiru kada fizički svemir prestaje postojati. Kada bi sve to željeli razumjeti u kontekstu znanosti, rekao bi da je Bog imanentan kao energija atoma svake tvorevine, žive i nežive. Nadalje, u živim bićima On je manifestiran kao životna sila ili Prana. Kao što je George Wald, Biolog s Harvarda koji je osvoji Nobelovu nagradu za medicinu, jednom izjavio, sve je materijalizacije ovoga „umnoga“. Ljudsko biće je krajnji Avatar te Svijesti, sposobno spoznati tu Svijest, pored toga što joj dopušta da cvijeta na mnoge načine kao književnost, umjetnost, znanost i tako dalje. Prema svemu, proizilazi da iste činjenice različite ljude dovode do različitih zaključaka. Zbog toga se možemo složiti da je Mudrac, ipak, možda u pravu. Objašnjenje koje je Mudrac daje jeste: da bi neko znao istinu o bilo kojoj stvari, mora prvo  poznati sebe. On pritom misli da onaj tko ne poznaje sebe, od početka pravi grešku koja iskrivljuje sve znanje koje zadobija svojim ispitivanjima. Znalac Sebstva oslobođen je mogućnosti da načini ovu grešku, pa je zato jedino on kompetentan da pronađe istinu o svijetu ili o stvarima u svijetu. Osobenost tobožnjeg znalca neizbježno oblikuje znanje koje stiče. Sticanje pravog znanja bi bilo moguće samo ukoliko bi tobožnji znalac bio opremljen za takvu potragu. Ovo je istinsko objašnjenje činjenice, koju bi mnogi porekli, zašto je nauka pretrpela neuspjeh. Naučnik smatra da nema potrebe da dobro poznaje sebe. U svakom slučaju, on započinje svoje istraživanje objektivne stvarnosti sa određenim pogrešnim predstavama o sebi. Ali, zar mi ne poznajemo sebe? Mi mislimo da se znamo. Prosječan čovjek je vrlo siguran da dobro poznaje sebe. Vjerojatno ne bi ni mogao  uvidjeti da nije u pravu, čak i ako mu to kaže Mudrac. Da bi se uočila i priznala činjenica da ne poznajemo sebe, da su sve one predstave koje smo njegovali bile pogrešne, neophodan je vrlo napredan i vrlo pročišćen um. Mudraci nam kažu da su naše predstave o sebi smjesa istina i grešaka.

I tako dolazimo do sljedećeg: Svaki materijalni objekt je Božanski aspekt. Ta Božanskost nije manifestirana prema vanjskome već je sigurno latentna. Točnije, u ljudima je ona latentna svjetovna inteligencija (koja je razlog velikih postignuća u znanosti), ona je latentna kao moć kreativnosti (koja rezultira velikim djelima umjetnosti, glazbi, književnosti, itd.) i konačno, kao plemenite vrline. U inertnoj materiji, Svijest, koja je srž unutarnje Božanske iskre, prisutna je u okviru pasivnog aspekta. U živim bićima, dok je pasivan aspekt sadržan u sastavnim atomima, postoji i aktivni aspekt koji podaruje svjesnost. Živo biće je svjesno njegovog postojanja. Tako su zvijezde  portali u drugim dimenzijama, gustoćama i realnostima. Oni su (za nas) kao izvori svjetlosti i topline. U stvarnosti oni su nešto potpuno drugačije. Mi treba da se sjetimo da dimenzija ili gustoća u kojoj živimo – u osnovi je laž i iluzija. To znači da su naše znanosti zavedene svojim zapažanjima i većina znanstvenika nema pojma sa čime se on u stvari bavi. Oni su izgubljeni u vlastito-stvorenim iluzijama i ne znaju da je to tako … Ti tzv. izvori svjetlosti nisu čvrsti objekti ili mase materije koje zrače svjetlo sa specifičnim spektrima.

U ljudskom biću sposobnost Samo-Svjesnosti je najizraženija. Drugim riječima, ljudsko biće ima sposobnost 1) otkrivanja unutarnje Božanske Iskre i 2) življenja njegovog ili njenog života u skladu sa svojom latentnom Božanskom prirodom.

Nema Materije dragi znanstvenici – postoji samo svijest! Očigledno, niste svjesni toga. Svi živite u iluziji i prihvatili ste iluzornu stvarnost da je stvarnost … Duhovnost ili znanost povezana s Atmom, ili nečim izvan dosega uma, ne može se dokučiti logikom ili razumom. Ako je netko stvorio riječ, taj netko je jednako i dio te riječi, kao i odvojen od nje.

Što god postoji je jedno. Ne može postojati mnoštvo. To je ono što vidi znanost i znanje. Neznanje vidi mnogostrukost. Znanje ostvaruje jedno. Znanost je smanjivanje mnoštva na jedno. Čitav je univerzum demonstriran u jednom. Ta je znanost nazvana znanošću vedante. Čitav univerzum je jedno.