Činjenica je, da je vrlo prisutna duhovna ovisnost. U redu je tko želi dijeliti i poučavati duhovne informacije i prenositi ih, imaju svoju ulogu. Međutim postoji tu i hijerarhije, uzurpiranje moći, kontrole i nametanje mentalnom sklopu duhovne ovisnosti. Nažalost, duhovna zavisnost je vrlo snažna u smislu da su umovi ljudi ovisni i podložni zabludama, u smislu jednoumlja, samohvale i egoizma. Do većine problema u smislu zastoja, vrtnje istih sistema vjere s kojima se suočavamo u današnjem svijetu – bilo da su duhovni, vjerski pa i znanstveni, a možemo reći i politički i ekonomski – dolazi zato što se ljudi slijepo drže određenih pogleda. Ti stavovi nemaju veze s istinom nego s njihovim vlastitim sustavom vjerovanja i vezanošću za nešto što je njihova ideja, koncept vrijednosti, a čega se oni ne mogu odreći. Svaki mentalni sklop koji je vezan za neku ideju nasuprot jasnoj usredotočenoj želju za spoznajom istine, buđenjem, sebe znanjem koči i smetnja je u pronalaženju istine.
Svjesne duše (mudraci, sveci, budni) simboliziraju Boga u čistijoj formi. Njihova je svijest nadišla ovu Pojavnu dimenziju. Takvi su mogli “čuti” ne ovim fizičkim ušima zvuk, svemira, kreaciju i imali znanje vrhovne spoznaje o svemu, duhu- umu- postojanju Bogu, Jednoti tu nema podjele. To je istinski svjesna, univerzalna duhovnost.
Mogućnost ili postignuće biti u stanju svjesnog mira, ne raditi ništa što ograničava svijest je teško za prihvatiti. Svima treba neke aktivnosti, jer se puno investira u svoje snove. Tu se posebno ističu silne radnje i angažiranje za biti duhovan. Svi se boje biti nitko, te se stalno pokušava biti netko. Upravo zbog tog su nastale, izmišljene, složene sve postojeće tehnike da se nešto radi, traži. Tu se događa velika zabluda da svi misle da su budni da vide. Nakon dugog iskustva i praksi ipak shvaćate da duhovno (sebe) traganje ne ide u nedogled korak po korak, duhovna potraga je iznenadan skok. To je hrabrost,nije isplanirana lista. To nije intelekt, jer intelekt je dio uma. To je više iz bića, ne slijepog vjerovanja i što dublje idete, više ćete osjećati da je to čak izvan svega znanog. Nije to ni od mišljenja niti od osjećanja. To je potpunije, egzistencijalnije od oboje. Možemo čak reći to je oblik apsolutnog otpuštanja sebe.
Kada jednom počnete djelovati da biste postigli mir, budnost, samo onda će se ubrzo nastaniti mirno nedjelovanje u vama. Zato se teško može zamisliti tišina, praznina jer imaginaciji treba neka forma razmišljanje u slikama. Mir i tišina nema formu, lik. Isto zamisliti prosvjetljenje baš ne ide, ne možete zamisliti ni satori, samadhi. Svjesni mir, Tišina je bezoblično, neopisivo, nije san. U tom smjeru mnogi mijenjaju oblike staza i razne putove za pronaći sebe. S obzirom na to da se puno investira u svoje snove zato se može sanjati da ste budni; možete sanjati da su vam oči otvorene. Ako vam jedna iluzija može toliko pomoći, ako vas puko snivanje tako nadahnjuje, možete li onda uopće pojmiti što će se dogoditi s vama kada ostvarite sebe-mir ili onu jednu istinu, skokom od sebe?
Čak i obmana u vezi dobrih akcija, daje vam dovoljno energije za snovito kretanje. Jedna podobna iluzija pomaže vam da stojite u stavu da ste netko važan i da imate sigurnost, da ste vi duhovno stabilni i da druge vodite. Iluzijom prianjanja za nešto to mislite da ste vi, i u što ste utemeljeni, čvrsto vezani, to središte koje se ostvaruje obmanama zove se ego. Kada zaista vidite, onda je riječ o sebstvu, a ne o egu. No, to se događa samo kada se istina ostvari, tek onda kada su vam energije preobražene, kada je ono niže pretvoreno u ono više, i kada je zemlja postala nebo, nemir tišina. To se ostvaruje samo ako su oči postale božanske, i kada ste vi sami postali zračeći. Silna je smjelost potrebna da se za to ohrabrite i da se odoli izazovima prečica. One vas drže u raznim oblicima opsjednutosti i vezanosti za ideje koje ste dali imenima, liku i akcijama s kojim ste se poistovjetili. Stvarno putovanje je samo za one najhrabrije koji su spoznali da su nitko.
Tek kad stvarno otvorite oči i ako otvorite snovite oči, vi iščezavate. Otvaranje očiju izgleda kao smrt, a toga se svi boje. Ne žele to. Samo u snu postoji vrijeme, iluzija odvojenosti, i nekog procesa postizanja bez vremešnog jedinstva. Mi smo svi uvijek već u njemu, ali sanjamo da nismo. A jednom kada razumijete ovo, nešto izvan prodire i osvjetljava vas. Razumijevanje je s one strane; nije iz uma. Znanje je iz uma, Razumijevanje ne.
Čovjek nije bivanje, čovjek je kretanje, prolaženje. Čovjek nije nešto; čovjek je samo putovanje. Zato se prvenstveno stalno ponavlja naučite prvo prirodu uma, taj alat koji je samo put kojim treba proći. Konkretna vjerovanja trebaju biti na minimumu. U suprotnom, ljudi upadaju u klopku indoktrinacijskih dogmi, bilo duhovnih naziva, vjerskih, bilo znanstvenih. Zatim postanu šovinistički i egoistički vezani za njih. A čim se to dogodi, čovjek je prestao tražiti istinu. Um treba biti samo-transcendiran, ostavljen. Meditacije i tehnike su pomagači za to i teže ostavljanju, jer i meditacija također se mora ostaviti, inače, sve prakse tehnike postaju vaš um. Tako vidimo kako svi traže ono što već jesu, što su bili, trče za nečim što je već bilo u njima; traže nešto negdje drugdje što je bilo skriveno u samom tragaocu.
Tragalac je tražen; putnik je cilj. Ne treba stići negdje drugdje. Samo treba stići, doći otkriti sebe nikoga. Ovo se može dogoditi za jedan trenutak; čak i djelić trenutka je dovoljan. To isto ukazuje da sve dok meditacija ne iščezne, meditacija nije dostignuta. Kada meditacija postane beskorisna, samo onda ste po prvi put postali meditant. U ne-opsjednutom stanju, kada nema ni uma ni meditacije, u tom stanju totalno nezauzetom od uma, najviše se događa – nikada prije. Naravno da na ovom nivou majstor je poželjan jer vam može pomoći i reći: »Sada je pravi trenutak».
Tu je smisao da vaša nevezanost za ikoga i išta i tišina bude kreativna; učinite nešto s njom. Milijuni stvari su moguće jer ništa nije kreativnije od praznine u sebi. Nije potrebno postati netko, netko slavan, poznat, jer sve ambicije da se bude veliki, da bude netko su iz uma, nisu iz biča. Dok tišina, ništavilo, mir od svega postoji u ovom trenutku, a ono isto taj mir donosi i sljedećeg trenutka. Zato u živom životu prečice ne postoje , u stvari, samo su iluzije prečice.
Netko će pitati ako iščeznem, onda tko ćete biti? Kako da razumijem to biti nitko i ništa. Ova ništavnost je prisutna kada otvorite oči; stoga je većini bolje vjerovati da su oči već otvorene, a vi ostajete netko. Ego se prvo upliće, angažira, jer on opstaje, postoji samo dok ste uspavani, upravo kao što snovi mogu postojati dok ste metafizički uspavani, egzistencijalno uspavani. Jednom kada osoba izgubi ego i kada prestane da se poistovjećuje s djelima, ono prestaju vezivati. Rješenje nije nerad, već nevezanost. Kad otvorite oči prvo vi iščezavate; onda se Bog pojavljuje, i tu nastaje problem, strah koji vodi do odgađanja. Malo tko shvaća da su to ta vrata koja su otvorena za vas. Iako izgleda i mislite da ste spremni i da čete proći nastavljate odgađati proći kroz vrata, radije sutra, sutra i sutra. Nastavljate mjeriti vrijeme trebate vrijeme za nove rituale, akcije, ponovo obožavanje likova, sljedbe, pravila i duhovna samsara se nastavlja, vrti i vrti. Stare navike teško umiru, ljudi se ipak gube u čulnom svijetu.
Bojite se zen majstora, i treba zato što on koristi šok tretman, možete jednim udarcem biti izbačeni iz sna.
Bog ili Apsolutna Istina, Sebstvo, Praznina, Čista svijest ne može biti zatvorena ni u jednu knjigu, niti u liku, ritualu, niti u sljedbi, ne može biti zarobljena u kaveze naših mentalnih koncepta (obrazaca) niti biti sputana ičijim idejama o Njemu. Bog nije ni On ni Ona ni Ono ni To, nego više od svega toga.
