Kad vas nema

Pitate li se ikad, što je vaš istinski identitet? Ili zašto se ne sjećamo sebe.

Sve zablude, patnje, nesvjesnost  nužno izniču kad se poistovjećujete s malim subjektom u svijetu malih objekata.

Poneke osobe dožive u budnom stanju iskustvo Jednote, ne-sebe, nestajanje, nirvanu, satori iskustvo, ali sve  su to  neki oblici kraćih uvida ili trenutni bljeskovi providnosti. Tako  se većina stvari  doživljava u ograničenom budnom stanju. To budno stanje jasno nam  je da nije trajno, jer dolazi i odlazi tijekom 24 sata. A u nama postoji  nešto što je uvijek svjesno – to jest, doslovno svjesno ili lucidno sve vrijeme i kroz sva stanja, budnost, sanjanje, dubok san bez snova.  Znamo da je ta uvijek prisutna svjesnost Duh u nama, ono što nazivamo Čista svijest,  Bog. Atma itd.. Ta temeljna struja neprekidne svijesti (ili nedualne svjesnosti), budnosti  je direktan i neprekinut tok Svijesti ili čistog Duha. To je naša veza direktno s Bogom.
Ne sjećamo se sebe zato što se nikad ne doživimo, a kada se potpuno objektivno doživimo onda se spoznajemo i jasno nam je tada da smo nerođeni i nedotaknuti ni sa čim od ovog svijeta, isto kao kada se budimo iz sna i nismo više dotaknuti sadržajima koje smo sanjali.

Neophodno je zaustaviti lanac automatskih asocijacija svaki dan. Ovo se može učiniti unutrašnjim zaustavljanjem – tj zaustavljanjem svega, svih misli itd. To je početak sebe-sjećanja. Ali ljudi,  i dalje misle o samo-sjećanju ali ga nikad ne ostvare. Da bi se čovjek sjetio sebe  treba sve zaustaviti  i izdići se  u potpunu tišinu i potpuni nestanak svih običnih doživljaja sebe. Ovo je moguće brzo ostvariti. Ali većina ljudi uobičajeno i dalje sve više puni um raznim sadržajima za koje se poistovjećuju. Ne mogu odvojiti ni jednu minutu da to učine zato sto su robovi svojih programa, sklonosti i slabosti i tako zarobljeni i zalijepljeni uz neprekidni i beskorisni tok mehaničkih misli, emocija, navika i vanjskih utjecaja.
Tako imamo da su neke osobe snovite,  grade kule od zraka, planiraju sa znanim i nepoznatim, viđenim i neviđenim. Drugi su previše svoji; njhovo ‘Ja’ i ‘Moje’ su postali preduboko ukorijenjeni kroz mnoga rođenja. Sve su ovo samo agitacije Svijesti, Vrittiji. Mudrost može osvanuti  samo kad su ovi uništeni. Do tad, bez obzira koliko osoba zna imena i formi, ona ne može spoznati Realnost. Nestanak svih Vrittija ili agitacija je znak osobe koja je zaista spoznala Realnost.

No kako opisati  probuđenog?.
Kako postići budnost ili svjesnu prisutnost u stanju dubokog sna bez snova? i kako se osloboditi noćnih snova? Postoji samo jedan način a to je prestati sanjati  u budnom stanju, po danu. Inače  kad kažemo da većina čovječanstva spava i dok bivaju u budnom stanju, to je zato jer nisu svjesni sebe. Tijekom dana i u stanju spavanja sanjanje se samo nastavlja jačim intenzitetom.  Ta potreba da sanjamo o svijetu i o sebi tokom cijelog dana i noći poništava se svjesnošću sebe, zadubljenjem  ili stalnom prisutnošću pažnje  u svom životu. Potvrde ovog stanja budnosti je potpuna nevezanost od svega, dobrota, integralnost i jedinost u svemu. Promjena koja se događa je probuđenje ili sebe-širenjem postojanja u svemu. To dovodi tijelo, osjećaje i mali um u stanje koje se ostvaruje u sveprisutnosti koja jeste i tada se oslobađa izvorna priroda  jer  se više ne stvara poistovjećivanje sa um modifikacijama. Budan može svjedočiti  da je fizički život samo  puki san.

Vrhovna stvarnost (ili Duh),  ne može biti nešto što izranja u svijesti, a zatim nestaje. Mora biti nešto stalno, trajno ili, više tehnički, nešto što je bezvremeno i potpuno prisutno u svakoj točki vremena. Dakle, vrhovna stvarnost mora biti također potpuno prisutna u dubokom snu bez snova, a štogod da nije prisutno u dubokom snu bez snova, nije vrhovna stvarnost. U tom smislu ukoliko želimo ostvariti svoju vrhovnu istovjetnost  s Duhom, moramo se umetnuti u ovu struju neprekidne svijesti, i slijediti je kroz sve promjene i stanja – budnost, sanjanje, dubok san bez snova.

Ukoliko postignemo  svjesni pomak  na putu samospoznaje  postižemo oslobođenje isključive identifikacije s bilo kojim od tih stanja (kao što su tijelo, um, ego, ili duša). Također je moguće postići  da prepoznamo i svjesno postojimo  s onim što je neprekidno – ili bezvremeno – kroz sva ta stanja. Znači sa sviješću kao Takvom ili bezvremenim Duhom.
Tu dolazimo do bitne  stvari ili savjeta a to je važnost  nastavljanja prirode uma u stanjima sanjanja i dubokog sna.  Događati će se iskustva bljeskova ove neprekidne nedvojne svjesnosti, kroz sva um stanja.  Naravno potrebno je intenzivno svjesno sudjelovanje u ovome o čemu pričamo, jer u tom razdoblju  se događa  da odvojeno sebstvo (Ja) , duboko, temeljito umire . Time se postiže zrelost. Tu si potvrđujete da u tom razdoblju dana i noći čak i dok  tijelo i um prolazi kroz sva tri stanja postojanja budnost, sanjanje i dubok san bez snova, vi bivate neprekidni.
To je ono stanje „iza“, ili  „iznad“  kad usred promjena i neprekidnosti; vas (mene) nije ni bilo; ostala je samo nepostojana prazna svijest. Ostaje blistavi sam um, svjedok bez sadržaja, duh koji je jedno sa svime svjedočenim. Jednostavno, postajete ono što jeste, što je  oduvijek „To“.
Zato za one rijetke pojedince za koje znamo da su postigli tu kardinalnu  transformaciju, zrenje svijesti možemo reći da su u trenutku kad ova neprekidna nepodijeljena svijest postane očita, da su se probudili  kao nova  svjesna osoba, usred postojećeg svijeta. Takva osoba tada   otkriva  svoju bezobličnu,  bezvremenu, beskonačnu , Sve i Ništa, Praznost,   Atmana, Brahmana, Ono, To.  Za taj „ TO“  možemo reći da je naš istinski identitet – čista neopisiva Svijest sama po sebi..  To možemo nazvati probuđenjem ili postizanje temeljne Slobode iz koje izranja otvoreno blaženstvo koje je jedino uvijek vječno Tada osjećaj blaženstva biva bez razloga trajan postizanjem svoje  bezoblične prirode ili  bića kao Buddha   kao Atman.  Ove savjete i iskustva ne možete nuditi onima koji tvrde; „ja tako ne  funkcioniram“. Zato je teško  biti privučen Budi, jer puno toga duh odvuče i zamagli jasnoću koja je u svemu prazna, ne pušta da postanete nebo, prostor ništavilo.  Iako je sve tako jednostavno  ipak je izuzetno postići da su, i pozitivno i negativno izgubljeni, da su i ono i ovo ovdje u sada.  Sa negativnim i pozitivnim vi ste um; negativno je nemoćno, pozitivno je snažno. Bolje ne pokušavajte  biti duhovni – to će se dogoditi samo od sebe, ne treba to pokušavati, a  kad se to dogodi, ostanite nevezani . Probuditi se na javi, cijelu egzistenciju tada vidimo kao san i svoju besmrtnu suštinu.

Isto tako,  neprestana snaga kontrole kod svakoga tko stvarno radi na samospoznaji uništit će i prethodne loše težnje, a konačno i dobre. Te dobre i loše težnje će se poništiti uzajamno, ostavljajući Dušu samu u svom njenom sjaju, oslobođenu od dobra kao i od zla, sveprisutnu, svemoćnu i sveznajuću. Tada će čovjek znati da za njega nema ni smrti ni rođenja i da mu nisu potrebni ni nebo ni zemlja. On će znati da niti je došao niti će otići; da se jedino priroda kretala i da se to njeno kretanje odražavalo na Dušu. Svijetlost, koju je ogledalo reflektiralo na zid, kreće se, a zid glupo zamišlja da je on taj koji se miče. Svima se to događa; Duh  je taj koji se stalno kreće, uzimajući različite oblike, a mi zamišljamo da smo mi ti oblici. Sve te zablude će nestati.

Postići   Božansko  jeste u neprekidnoj, nedvojnoj, uvijek prisutnoj svijesti.  U tom procesu vi ne ostajte bezoblični, već ste jednako u svemu prisutni, i u samom stvaranju i svemu stvorenom. Svi  vi sa vašim malim Ja postajete vozilom Svijesti koje jedino Jeste.

Ostvarena duša (điva mukta) spoznaje da je  život u tijelu drama koju igra kao glumac na pozornici. On postoji kao nebo. Zna da je ovaj život, koji  izgleda odvojen od Božanskog, samo naš tvrdi san. Jasno mu je da nema razlike između jave i sna i da je naše Sebstvo (atman) iznad svih stanja. Shvaća svjesno da se jedino treba probuditi i ništa drugo.