Često čujemo kako netko kaže da su mu svi pokušaji da zadovolji želju za ljubavlju (već kako tko po sebi zamišlja smisao rijeći ljubav) uvijek završavali u bolu. A opet bi se moglo reći da većina i drugih pokušaja, truda načinjeni prema ljubavi kao i sva moguća nastojanja, bez obzira koja, završavaju se opet često u bolu. Zašto? Zato jer sva nastojanja proizlaze iz ega.
A ako vam vaša ljubav donosi bol, znajte dobro da to nije ljubav. To je vaš ego koji donosi bol. Ego truje sve, što god da dodirnete. Nikakvo nastojanje neće uspjeti jer činitelj je uzrok sveg bola. Stvar je u tome da ako možete biti u ljubavi a da ljubavnik ne bude tu, onda neće biti bola. To izgleda vrlo teško; kako da se bude u ljubavi a da taj ne bude tu? Ljubavnik prouzrokuje bol, ne ljubav. Znamo da svi podbace dok ljubav nikada ne izdaje. Stoga treba razumjeti; ne trebate biti tu u vašoj ljubavi. Ljubav treba postojati, ali bez ikakvog ega u njoj. Vi što god da činite, subjekt ne treba da bude tu. Trebate biti sve što se zahtjeva, ali počinilac ne treba biti tu.
Ovo je čitava disciplina. Ovo je jedina disciplina u bistroj svijesti. Duhovan ili religiozna čovjek nije čovjek koji pripada nekoj religiji, ili duhovnom pravcu. Religiozan čovjek je onaj tko je odbacio počinioca i živi prirodno, i jeste upravo tu. Pripadanje nekom duhovnom pravcu ili religiji, često dobivate samo naljepnicu o pripadnosti, ali nećete biti religiozni i vaš drugi, duhovni svijet neće biti ništa drugo nego projekcija ovog svijeta. Samo nesebična (ne-ja) ljubav ima različit kvalitetu – ona nije posesivna, ona nije ljubomorna. Ona jednostavno daje. Ona nije cjenjkanje; vi ne trgujete u njoj. To nije proizvod ili roba – ona je bujanje, prelijevanje vašeg bića. Vi dijelite to. U stvari, u tom stanju postojanja gdje ljubav postoji a ne ljubavnik, nije da ste vi u ljubavi s nekim, a niste u ljubavi s nekim drugim; vi ste jednostavno u ljubavi. To nije pitanje objekata. To je baš kao disanje. Ma s kim da ste, vi jednostavno dišete. Tko god je s vama nije razlog; upravo slično tome, s kim ste u ljubavi postaje nevažno, vi ste jednostavno u ljubavi – tko god da je s vama! Ili, može da ne bude nikog. Možda sjedite u praznoj sobi, ali ljubav nastavlja da teče. Sada ljubav nije jedna aktivnost, to je vaše biće. Vi ga ne možete zaodjenuti i odložiti – to ste vi.
Mnogima se ovo čini paradoksalno. Kada nestanete, onda ste vi ljubav; kada vi niste, onda samo ljubav jeste. Na kraju, potpuno zaboravite o ljubavi, jer tko je tu da se sjeća nje? Onda je ljubav baš kao kap rose, uzdizanje sunca, zvijezde sjaje na noćnom nebu – upravo se to događa. Što više, čak i ako dodirnete stijenu, vi je dotičete s puno ljubavi. To je postalo vaše biće.
Prisjetimo se Isusove izreke: »Volite neprijatelje svoje.« O čemu se tu radi koji je stvarni smisao i značenje. To nije pitanje voljenja neprijatelja, već da se postane ljubav. Onda ne možete činiti ništa drugo. Čak i ako neprijatelj naiđe, morate voljeti. Ništa drugo nema da se čini. Mržnja je tako besmislena jer povređujete drugog, i štetite sebi više nego drugom. To je besmisleno zato što će vam se sve povređivanje vratiti natrag. Vratit će se vama natrag mnogo puta više. Bit ćete smrvljeni padom. To je jednostavno besmisleno, glupo svi
grijesi ili prestupi besmisleni su. Zbog toga mudri ponavljaju stalno o samo jednom grijehu, a to je neznanje. Sve drugo je samo uzgredni proizvod. Kada govorim o ljubavi, govorim o ljubavi gdje ljubavnik nije.
Pitanje je što se ustvari događa skoro cijelom čovječanstvu? Sve što se čini postaje sukob, otrovano. Gdje je uzrok života u bijedi, patnji, depresiji?
Uzrok je u vama; činilac, ego, »ja«. Kroz to se mora proći, razumijevanjem da ego preobražava sve u otrov. To treba promatrati, osjetiti i razumjeti svoj vlastiti ego – što vam čini, svojom dominacijom. Lukav ego kaže… kad god si u patnji, problemu on uvijek kaže: ‘netko drugi je prouzrokovao to’. To je podvala kojom ego štiti sebe. Ako ste u patnji, nikada ne mislite da ste vi uzrok – uvijek je to neko drugi. Ego uvijek baca odgovornost na nekog drugog. O čemu god se radi i kakav god bio životni slučaj vi stvarate sebi problem. Međutim, nikada ne pogledate unutra. Mora nešto postojati unutra što prouzrokuje to -taj ego koji mislite da vi jeste, ideja o sebi. Što je veća ideja o sebi, veća će biti bijeda. Ego, koji ne traži dobrotu i ljubav, nego užitak i izbjegavanje boli, također pokreće vaša djela i stvara iskustva, od kojih mnoga uzrokuju bol, ali ne i evoluciju. Koliko je tko sposoban prepoznati neki utjecaj, jer ako ste samo malo pažljivi postajete svjesni nečega što se iznenada probudilo u vama. Na primjer, oni koji lako gube živce, ako samo malo pokušaju da kontroliraju svoju brzu reakciju ili bijes, otkrit će da im nešto dolazi izvana ili da se penje iz dubina, što stvarno zarobljava svijest i izaziva u njima izljev nekontroliranog bijesa ili bilo koje obuzetosti emocija. Naravno da nije svako sposoban da to uoči, govorimo o onima koji su pokušali da razumiju svoje biće i da ga kontroliraju.
Zašto svi misle i kažu da im je djetinjstvo bio raj, prisjećajući se tih dana? Zato jer kod djece njihov ego još nije razvijen. Sami ne stvaraju probleme i bijedu. Interesantno je ako pokušate da se sjetite svoje prošlosti negdje ćete naći prepreku. U dobu od oko četvrte ili treće godine, iznenada se pamćenje tamo zaustavlja. Zašto? Jer ega nije bilo. Tko bi, dakle, prikupio sjećanja? Sakupljač nije bio tu. Iskustvo i mnogi događaji su se dogodili, jer do treće godine dijete nije prazan list papira, jer se njima puno više stvari događaju nego starom čovjeku, jer ono je radoznalije, i svaka mala stvar je za njega velika stvar. Zato što nije bilo ega, nikakav trag nije ostao. Djeca su neopterećena baš kao i prosvijetljena osoba. Nije lako oslobodili se snažnih utjecaja svijeta i materije koja nas okružuje i odvlači u nesvjesnost potrebno je biti snažan čovjek sa slabom navikom, a ne žrtva slabe navike. Ako ste snažan čovjek, slaba navika vas neće uznemirivati. Ali, ako ste slab čovjek sa slabim navikama, imat ćete svakakve probleme, vlastita će vas energija ako duhovno neizražena dovesti do bolesti bilo psihičke mentalne ili tjelesne i sve to blokira i onemogućuje pročišćenje svijesti.
Prosvijetljena osoba nema centar za pamćenje. Ona ima akumulirano pamćenje, ali to nije teret. Ako želi, može pogledati u pamćenje i naći stvar iz njega, ali nije opterećena. Sjećanja njoj ne dolaze sama. Ona ih može nadzirati, može naći, ali normalno ostaje slična praznom nebu. Ništa ne dolazi od sebe. Obični ljudi se drže svog vlastitog iskustva, ne onoga što mudrac kaže. Inače kao i sve mudre teme intelektualno vi ćete razumjeti, ali egzistencijalno nećete shvatiti.
Sagledavajući problem uvijek se pokušava naći uzrok vani; a uzrok je uvijek u vama. Jednom kada otkrijete da je uzrok u vama, pitanje preobraženja je sazrelo. Sada se možete preokrenuti, sada se možete promijeniti – vi ste spremni. No sve dok se nastavlja prebacivati odgovornost na druge nikakva promjena nije moguća. Jednom kada ostvarite da ste vi odgovorni za svu patnju koju ste stvorili – vi ste svoj vlastiti pakao – onda se svakog trenutka događa veliki preokret. Odmah postajete svoje vlastito nebo (raj).
