I tako su bila dvojica slijepaca…. jednog dana je jedan od njih došao mudracu i pitao ga kakva je to zelena boja.
Mudrac mu je odgovorio da je zelena boja njezna i mila poput klasićne glazbe.I slijepac je otišao sretan.
Drugi dan je došao drugi slijepac i postavio isto pitanje. Mudrac mu je odgovorio da je zelena boja mekana, glatka i ugodna poput baršuna. I on je otišao zadovoljan.
Treći dan je mudrac sreo dvojicu slijepaca koji su na ulici svađali o tome kako izgleda zelena boja, uvjeravajući jedan drugoga u svoju ispravnost, iako nikada nisu vidjeli zelenu boju.
A najveći je ljudski paradoks nastao kada je slijepac koji je mislio da je zelena boja poput klasićne glazbe jednim čudom progledao.
Jedno ga je jutro mudrac sreo kako sjedi na klupi u šumi i promatra stabla i zelenilo.
Pitao ga je: “Shvaćas li sada kakva je zelena boja?”
Bivši slijepac je odgovorio:
“DA! Čuo sam je jutros.” Žalosno, ali najčešće istinito.
Tek kada se odreknemo vlastitog umišljenog poimanja svijeta možemo vidjeti stvarnost. Sve što imamo napraviti je probuditi se i vidjeti ono što je uistinu ispred i oko nas. Ono što jeste.
