Postoji niz faktora koji uzrokuju uznemirenost uma i nesvjesnih namjera. Potiskivanje uma i ponovno izazivanje njegove aktivnosti nije način da se on koncentrira, to je put ka psihijatru. Mi, kao ljudska bića možemo proširiti ili promijeniti tu energiju uma. Mi misleći stvaramo nove misli, Mi smo ko-kreatori i kao što je zapravo cijelo stvaranje kreacija ko-kreatora putem prakse koja živi u svemu što postoji.
Rastrzanost uma nije obavezno greška uma. Razni nemiri i napetosti mogu postojati i uslijed stresa, hormonske neravnoteže, loše probave, niskog napona energije u živčanom sustavu i raznih drugih stvari. Nije ispravno okrivljavljati um za njegov nemir i ne smatrajte sebe za grešnu, lošu ili inferiornu osobu zato što vam um skače neprekidno svuda naokolo. Zaokupljen negativnim stvarima i onim što vi smatrate lošim mislima je neki oblik umnog nemira. Svi sami stvaraju podobno stanje predožbama o sebi, jer je lakše reći ja nisam dobar pa vam neću smetati i tako ego nahraniti opravdanjem i dalje ostajući u sebičnosti. Isto tako isti um zna imati čak i suosjećanja, milosrdnost, spokoj, ulogom časne osobe pokoravajući se toj zamisli.
U krajnosti, tko namjerava, potiskuje ili izaziva koga? Da li postoje dvije osobe ili dva uma u vama? Da li postoji jedan loš um koji stalno luta i jedan dobar koji ga pokušava ukrotiti? Ne, postoji samo jedan um i zato ne smijete stvarati rascjep kroz antagonizam. Ako ovo radite, jedan dio uma postaje diktator i kontrolor, a drugi dio postaje žrtva.
Tako ćete stvoriti ogroman jaz između dva aspekta uma i ličnosti i ubrzo ćete postati totalni depresivac, jer djeluje nepročišćena energija svijesti. Zamišljamo da mi nešto voljno činimo, a što smo od volje ili slobode učinili? Mislimo da sloboda postoji tamo gdje nam se pruža mogućnost izbora. No pruža li mogućnost podoban izbora djelijući, zamučenim umom? Zašto uopće moramo birati?
Um nije misaoni proces, niti psihološka supstanca. Um je energija. Ljutnja, strah, nezadovoljstvo, ambicija itd. su energetski valovi. Kroz neki proces joge ili rada na sebi energija uma se pokušava kanalizirati, i harmonizirati ali nikako se ova energija ne smije potiskivati jer će eksplodirati. No, što ljudi čine, povode se za nekim impulsom bilo da reagiraju ili potiskuju ovu energiju, to onda još više zamučuje svijesnost. Da bismo mogli ovo razumjeti potrebno je da prvo shvatimo prirodu samog uma te misli koje želimo pročistiti i osloboditi. Tu je važno shvatiti smisao sklonosti ili tendencije ka mehanizmu navika i nesvjesnom vračanju istim obrascima misli. To je ono kada se neki čin izvede veći broj puta, kada se neka misao pojavi u našim umovima više puta, onda postoji određena tendencija (sklonost) ka ponavljanju tog čina; određena sklonost ka vraćanju te misli. Drugim riječima ljubomora se nikad ne zaustavlja samom ljubomorom već se zaustavlja razumijevanjem i svjesnom analizom o toj sklonosti, nadomjeskom osjećaja ljubavi. I jedno i drugo je snaga, koja je u prvobitnom stanju energije uvijek čista ali prolazom kroz nečist um se stvaraju nečiste sklonosti. Treba postići namjeru za ispravnošću, to nije ideal; to znači biti cjelokupan, nositi u sebi cjelovitost, ne bojati se, ne biti zbunjen, a to nisu ideali, nego činjenice.
Jasno je da namjera i želja da se proširi nečija svijest je ono što je u svakom trenutku najvažnije.Tako se i javlja namjera i želja za iskustvom u određenoj razini svijesti i svijesti koja je vladar kod procesa samospoznaje. Uzmimo jedan um, koji koristi istu vrstu energije prisutnu u svima, ali na ispravan nesebičan način i za dobrobit drugih, on može, poput Bude, unijeti utjecaj u beznadežni život mnogih ljudskih bića, može povećati samilost i ljubav, može pomoći nebrojenim ljudima da dopru do onog Mira za kojim svi mi žudimo do onog Mira do kojeg je tako teško pronaći put. Ta energija leži skrivena u svakom ljudskom srcu, stvara se svakim otkucajem svakog ljudskog srca, ona je povlastica svakog bića i jedini pokretač u svijetu ljudi. Ne postoji nijedna ideja ni misao, ne postoji nijedno djelo, ni dobro ni loše, izvedeno u ovom svijetu, a da ne sudjeluje ta najviša energija u namjeri za dobro, ta snaga zajednička svim ljudskim bičima..
Često se zaboravlja da tijelo utječe na um i da um utječe na tijelo. Zbog toga je važno biti svijestan svojih unutarnjih poriva, sklonosti koji teže poistovječivanju zamučenih aspekta uma jer sve ima direktan utjecaj na dublje procese u tijelu koji su odgovorni za stanje uma. Postići stanje opuštenosti i dopustiti umu da se kreće prirodno i spontano, budi
unutarnju svjesnost i poslije nekog vremena um će automatski postati čist i jasno opažati. Tu snagu još nazivamo mentalna koncentracija, koja postoji samo onda kada u nama nema podjele i zamagljenosti uma, kada se u psihološkome i vjerskome smislu ne damo uhvatiti ni u kakvu zamku – razumijete li?
Zamke su bezbrojne: gurui, spasitelji, sljedbe, propovjednici, izvrsne knjige, psiholozi i psihijatri – sve su to zamke. A ako sam smućen i ako u meni vlada nered, ne moram li se najprije osloboditi toga nereda prije nego počnem jasno misliti, odgovorno govoriti u svim svojim namjerama. Ako nismo uspostavili odnos sa svojom ženom, sa svojim mužem ili s
nekom drugom osobom- zato što se naši odnosi zasnivaju na podobnim zamislima – javlja se sukob koji je neizbježan tamo gdje postoji nejasna slika o samom sebi.. Ne treba li stoga da se ovdje, u sebi, u svome duhu, u svome srcu, najprije oslobodim svakoga straha, tjeskobe, očaja koje dolaze od magle koja skriva objektivnu sliku o svemu, i još k tomu stvarajući ovisnost o nekome. A svaka ovisnost neminovno nosi sa sobom još dublje gubljenje sebe.. Kako bi se oslobodili ovisnosti, sna ili nesvjesnosti potrebno je odrediti unutarnje i izvanjske važnosti. Problemi i prepreke na putu do cilja također nastaju kao posljedica suvišnih potencijala važnosti. Prepreke se drže na temelju važne namjere. Ako svjesno odbacite važnost, prepreke će same nestati.
Kod pročišćenog uma duh postaje bistar, a opažanje čisto, i tek onda izbor ne postoji. Iz toga proizlazi ispravan postupak. Birati počinjemo samo onda kada u nama postoje sumnja i neizvjesnost. Tako mogućnost izbora, ako smijemo tako reći, sprečava slobodu. Tu dolazimo i do upita; da li je svjesno bivanje, ili mozemo reci sloboda kada postupamo točno onako kako mi to hoćemo? Ili što će postići prije: namjeru za nesebičnu ljubav ili doživjeti neuvjetovanu ljubav? Obje stvari podržavaju jedna drugu. Nije bitno s kojom pojedinac počinje – osjećaj bezuvjetne ljubavi ili namjere da se osjeti nesebićna ljubav, obje stvari su dio istog. Zato mudraci savjetuju da ničemu ne pridajemo suviše veliko značenje. Čovjek se boji nadići navike i zamišljene važnosti jer se nalazi pod utjecajem zavisnosti koja stvara iluziju potpore i sigurnosti. Sigurnost je taj suvišni potencijal nesigurnosti samo suprotnog predznaka. Osviještenost i svjesna namjera u svemu omogućuju ignoriranje utjecaja te postizanje cilja bez borbe. Kada postoji sloboda bez borbe, tada sigurnost nije potrebna. Ako se
oslobodim važnosti, nemam što štititi i što osvajati – jednostavno mirno bivam.
Mislite da se većina vlastitih namjera odnose na nekog drugog. Nije tako! To će se uvijek odnositi na nas – ali postoji u tome jedna bit – mi smo to! Jedino realna svjesna energija je sama Svijest. Do te spoznaje dolazimo kad konačno shvatimo da sve što postoji nije ništa drugo, nego samo beskonačan odnos sa samom sobom.
Na višem nivou, ne postoji drugi način opisati odnose ili bilo što drugo, nego pomoću iluzije. Uvijek se uvijek iluzija opisuje iluzijom. To je stvarnost … bilo gdje! U okviru ovih iluzije – živi beskrajno svjetlo – čovjek. To je sve. To je jedina realna suština ili samo stvarnost. Ta stvarnost je svjesnost – nerođena svijest. To je ono što ste!
