Svijest, ono što jesmo

Svaka osoba predstavlja prirodno stanje svijesti bez ikakvog kretanja unutar te svijesti. To znači, svijest bez misli, bez emocija, bez ikakvih impulsa koji se kreču kroz svijest, jednostavno svijest koja postoji. Ako se .unutar te svijesti pojavi bilo kakav impuls, bilo kakva želja i ako ta želja proizvede misao i emociju i tada dolazi do kretanja. Kretanje unutar svijesti nam omogućuje pozornost. Ta pozornost ili pažnja se neprekidno kreće unutar svijesti s misli na misao, s emocije na emociju, s jednog vanjskog objekta na drugi. Posljedica koncentriranja na objekte u pokretu (kretanja primarne pažnje s objekta na objekt) je obično potpuno zaboravljanje ili bolje rečeno gubljenje svjesnosti.

Gubljenje svjesnosti ne znači ništa drugo do gubljenje veze sa samim izvorom, odnosno gubljenje kontakta s onim sto mi zapravo jesmo.

Kad se taj fenomen zaboravljanja produži, kada se svjesnost jako smanji, tada se identificiramo s objektom koncentracije. Ono što je potrebno sadanom i vježbama svijesnosti doživjeti prazninu naše svijesti. Tada je moguće otkrit još dva svojstva svijesti.

Ta svijest posjeduje budnost i svjesnost. Svi ljudi tijekom dana, od trenutka kada se probude su budni, međutim, nikada ne obraćaju pažnju na tu budnost, niti je mogu naći. Svjesnost bi bila/fenomen svijesti preko koga jasnije opažamo svijet. Često kažemo svjestan sam ovog, svjestan sam onog.
Čovjek nikada tijekom života ne dođe u situaciju da kaže: “Svjestan sam svoje svjesnosti, ili budno pratim svoju budnost, ili budno sam prisutan u svojoj budnosti.” Razlike između svjesnosti i budnosti su minimalne. Primjerice, kad gledamo film, mi se poistovjećujemo s njegovim junakom. Proživljavamo sve što taj junak proživljava, čak do te mjere da nam je lik u filmu stvarniji od glumca. U većini naših akcija dolazi do fenomena zaboravljanja budnosti i poistovjećivanja s objektom koncentracije. Kad god smo usmjereni i koncentrirani na nešto, naša primarna pažnja je na tom objektu. Ako se usredotočimo na plamen svijeće, tada je pozornost na njemu. Ako se tada odjednom koncentriramo na lijevu ruku, tada je naša primarna pažnja na njoj.

Biti u prirodnom stanju svijesti znači ne vezati se ni za što. Naša primarna pažnja ostaje u stalnom stanju mirovanja, mi funkcioniramo na način kao da nam je sve svejedno. Razumijevanje funkcioniranja primarne i sekundarne pažnje je važno u okviru učenja o prirodnom stanju svijesti. Duhovni život prosječnog čovjeka se obično svodi na promatranje svog fizičkog tijela, što doživljava, kako izgleda, kuda se kreće, i nakon toga sto se zbiva s njegovim emotivnim i mentalnim tijelom.

Emocije i misli prosječan čovjek smatra okosnicom života, poistovjeti se sa svojim mislima i emocijama i nikad ne ode dalje od toga. Sada je već poznato onima koji su potanko ušli u duhovnu znanost da je svaka misao, svaka emocija, energija. Čovjek tijekom dana zbog stalnog lutanja uma potroši ogromnu energiju, a još veću u stanjima snažnih emocija. Bez obzira na to što su se u današnjem životu promijenile mnoge stvari, od udobnosti i lakšeg zarađivanja materijalnih dobara, čovjek nije postao sretnije biće. To se događa zbog toga što mu je um uvijek vani, a kad god je pozornost vani, čovjek je nezadovoljan i nesretan.

Kada je čovjek u prirodnom stanju svijesti on je u skladu sa prirodom, postojanjem.

Postići budnost okosnica je svih metoda i učenja najviše duhovne razine.

Kad god se koncentrirate na vanjske objekte, energija se spušta. Kad god u mislima razvijate neku akciju ili kretanje (seks, posao, putovanje) energija ide naniže. Vaše istinsko biće se nalazi iza područja kretanja, akcije, ili borbe. Kad god se misli ispunjene akcijom nađu na vašem duhovnom ekranu, dolazi do spuštanja energije.

Zaboravljamo što je istinska bit ljudskog bića. To je postojanje u prirodnom stanju svijesti. Postići svijesnost onoga što se s vama zbiva.