U duhu univerzalnih vrijednosti znamo da je ego zamisao, on može postojati samo ako ga iznova stvaramo. Zamišljanju je potrebno snažno podržavanje. Istini ono nije potrebno, u tome leži ljepota istine. Ali zamišljanje? Morate to stalno stvarati da tu i tamo potaknete, jer ona neprestano tone, dok je uspijete potaknuti na jednoj strani, ona potone na drugoj.
I to je ono što ljudi čine cijeli život, pokušavaju učiniti da zamisao izgleda kao istina. Život kod većine ljudi je je potraga za novcem, moć, ugled, ovo i ono, sve to nije ništa drugo nego potraga za novim uporištem, potraga za novom zaštitom, da bi se nekako zadržale zamisli. Iako s jedne strane svi klimaju glavom da razumiju smisao da je sve prolazno ipak i dalje svi gaje zamišljenu neku nadu obnavljanjem zamisli.
Iako smrt dođe i uništi sve zamisli vašeg uma, vašeg ugleda, i dalje se zamišlja da s e smrt drugima događa. Smrt dođe i jednostavno izbriše sve, ne ostavlja ni otiske stopala.
Što god učinimo sa svojim životom nije ništa drugo nego pisanje na vodi, čak nije ni pisanje na pijesku, nego na vodi. Sve nestaje. Ali svi i dalje grade kule u zraku, jer sve zamisli je potrebno stalno održavati, stalno se truditi, danju i noću. I zato katkad, unatoč vama, jave se trenuci kad na tren ugledate stvarnost bez ega koji funkcionira kao prepreka. Budući da je ego fikcija, on katkad nestaje.
Unatoč paravana ega kojim se kriju prave namjere, unatoč vama, ti trenuci stanje bez ega ipak postoje. Svatko ih jednom doživi.
Na primjer, svake noći kad zapadnete u dubok san, san je tako dubok da ne možete čak ni sanjati, tada ego nije više vaš temelj, sve su njegove funkcije nestale. Dubok san bez snova vrsta je male smrti.
U snu bez snova ego posve nestaje, jer kad nema razmišljanja ni snova, kako možete održati zamisli? Ali spavanje bez snova traje tek kratko vrijeme. U osam sati zdravog sna, ono ne traje više od dva sata. A sama ta dva sata vas revitaliziraju. Doživite li ta dva sata duboka spavanja bez snova, ujutro ćete se probuditi kao novi, svježi, oživjeli. Život ponovno postaje uzbudljiv, dan se čini kao dar. Sve izgleda kao novo jer ste vi novi, a i jesmo svakog trena u budnosti svijesnis sebe. I sve se čini prekrasnim, jer ste vi u prekrasnom prostoru.
Što se dogodilo u ta dva sata kad ste zapali u dubok san – u ono što Patanjali i joga zovu suuupti, spavanje bez snova? Ego je nestao. A nestajanje ega nas revitalizira, pomladi. Nestankom ega, premda u dubokom stanju bez svijesti, doživjeli smo Boga.
Patanjali kaže da nema razlike između spavanja bez snova – suuupti i krajnjeg stanja stopljenosti s Apsolutom samadhi. Nema mnogo razlike premda ipak postoji razlika. Razlika je u svijesti. U snu bez snova vi niste ničega svjesni, u stanju samadhi vi ste svjesni, ali stanje je isto. Vi se krećete k Bogu, krećete se k univerzalnom središtu. Nestajete u vanjskoj razini i približavate se izvoru. I upravo taj dodir sa izvorom tako nas pomlađuje. Najdragocjenije vrijeme je spavanje bez snova, spavanje je vrlo dragocjeno.
Situacija se mijenja kad bivamo zaljubljeni u samo postojanje, tada se ego prepoznaje kao fikcija, bit će korišten kao zamisao.. A kad ga tako koristimo, on nije opasan. Ima nekoliko trenutaka kad ego otpadne sam od sebe. U trenucima velike opasnosti, kad na primjer vozite auto i iznenada vidite da će se dogoditi nesreća. Izgubili ste kontrolu nad automobilom i čini se da ne postoji mogućnost da se spasite. Udarit ćete u drvo, ili u auto koji vam vozi u susret, ili ćete pasti u rijeku, to je apsolutno sigurno. U tim trenucima ego iznenada nestaje.
Zbog toga je tako privlačno, izazovno naći se u nepredvidljivim, neočekivanim i opasnim situacijama. Ljudi se penju na ogromne visine, penjanje po planinama je opasno, što je opasnije, to je ljepše. To je duboka meditacija, a oni to možda razumiju, a možda i ne. Ali tada se doživljava, snažno stanja bez ega. Gdje god je opasnost blizu, um zastaje. Um može misliti samo onda kad niste u opasnosti, on nema što reći u opasnosti. U opasnosti postajete spontani i u toj spontanosti vi iznenada saznajete da niste ego.
Isto tako obzirom da su ljudi različiti – ako je netko esteta, tada će mu ljepota otvoriti vrata. Ako vam u jednom trenutku bljesne divota, ego iznenada nestaje. Ili kad vidite lotos u ribnjaku, ili zalazak sunca ili pticu u letu – sve što u trenu zapali vašu unutarnju senzibilnost, sve što vas na čas obuzme tako duboko da zaboravite sebe – i u tim trenucima ego uzmakne. On je zamisao zaboravite li ga na čas, on nestaje. I dobro je da postoje trenuci kad on nestaje i na čas se ugleda istina i stvarnost.
Kad se um odmara i u njemu nema misli, tada u tišini, u toj dubokoj bez-mislenosti, u potpunoj odsutnosti misli, može se vidjeti istina.
Obratite više pažnje na te trenutke, ta stanja, upijte što više duh tih trenutaka, stvorite prostor da se ti trenuci češće dogode. To je pravi put u potrazi za Bogom.
Ne biti u egu jest biti u Bogu.
