Pita jedna osoba koja je poenta u cijeloj kozmičkoj istrazi Sebe i Sebstva?
Sve je poanta i pokušaj testiranja svakog stava, tvrdnje svojim izravnim iskustvom. Preispitujte svaku pretpostavku sve dok se ne sruši ili dok se ne pokaže nepokolebljivom. Ali ako pronađete nešto čvrsto, niste kopali dovoljno duboko, jer Istina se ne skriva – to je ono što ostaje kada sve laži izgore. Znanje koje imate o sebi je ono što stvara sebe kada gledate sebe. A razlika između sebe (ja, mene) i Sebstva je poput filma i platna. Sebe je slika, Sebstvo je ekran. Sebe je oblikovano sjećanjem, strahom i identifikacijom. Sebstvo je bezoblično, bezoblično i vječno.
Dakle, svi ti razgovori o ‘samospoznaji’ ili ‘samopoznaji’ nema nikakvo značenje za svjesnu osobu. To je unutar okvira znanja. Igra se samo sa sobom. Je li religijsko područje odredište? Možda je to samo početna točka – uvijek ljubazna lansirna platforma koja vas izaziva da napravite taj hrabri skok u područje koje postavlja više pitanja nego što daje odgovora. Religije, sve dualne (ja i Bog), usprkos svim svojim grandioznim usmjerenjem i obećanjima, često više okiva tragaoce strahom i razlikama nego što ih oslobodi u istini. Potrebno je razvezivanje čvora, nit po nit, dok se uže vjere ne pretvori u pojas istine (nema dva). Samoispitivanje nije sigurnosna mreža; to je lopta za uništavanje usmjerena na vaše zablude. Kada skinete slojeve sa Samoispitivanjem, stojite licem u lice s prazninom. Tragač koji traži kraj traženja dio je traženja, jer pokušava opovrgnuti osobnost koja je posljednja karta na stolu. Slobodno vjerujte što hoćete, jer sve rečeno i ove analize, ovo takozvano rastavljanje sebe – sve se to događa unutar svijet, java sna. Zanimljivo je istražiti kako se motivi, percepcija, i odnosi sa svijetom mijenjaju kada se iluzija osobnog majstorstva uruši. Ako shvatite da ste sanjali snu. Ne radi se o postizanju savršenog stanja, već o tome kako život prirodno funkcionira i kako se njime upravlja iz tog razumijevanja.
Naravno poticaji se javljaju: Ako ne postoji sebe, ja, moje tko djeluje? Što se događa s odgovornošću i ljudskim načelima, i ponašanjima prema drugima? To ne znači da se isključuje stupanj razumijevanja jer življenje nedualnosti uključuje prihvaćanje svega svakodnevnog u životu. Isto kao i obično na tom ljudskim nivou, teško, lako, dobro, loše, bez da se opravdava ili nameću duhovni koncepti kao bijeg. Sad svemu ne reagiranjem svjedočiš. Svjesno razumijevanje je integracija i dualnih i medijalnih nivoa u svakodnevnom postojanju. Biti u životnoj, ljudskoj, materijalnoj stvarnosti iskreno, promatrajući kako djelovanje nastaje neosobno, kako suosjećanje može funkcionirati bez odvojenog ja i kako se autentično možemo povezati sa svime iz te perspektive. Shvatiti da ne postoji taj ‘ti’ koji shvaća. Spoznaja briše iluziju o tebi, val shvaća da je oduvijek bio ocean, ne razmišljanjem – rastvaranjem. Konceptualni okvir zasebnog entiteta počiva na kružnoj logici; misli dokazuju da postoji mislilac koji ima misli koje dokazuju da postoji mislilac. To je zmija koja jede vlastiti rep…
Biti svoj, razumjeti sve, je svjesnost bez napora.
Možda postoji neka skrivena vrsta Brain čipa pomoću koje Bog ažurira moždani softver nekih pojedinaca kako bi vodio čovječanstvo. Kad god nas nešto zanima, gledamo to širom otvorenih očiju, a da li promatramo sami sebe? Kad jednom pogledamo ružu, drugi put je ne gledamo onako kako smo je gledali prvi put jer naš um misli da već zna što je, pa nema smisla opet gledati. Činjenica je da ne možemo postići stanje čiste svijesti, jer nismo svjesni da smo pod utjecajem mentalnog virusa zvanog vezanost za vanjski svijet koju doživljavamo preko naših pet čula, oko, uho, nos, jezik i tijelo. Probuditi se znači svjedočiti kako se sebe manifestira i smiruje, te se odmoriti kao Sebstvo koje ostaje. Sebe je osobno i traži smisao, Sebstvo je bezlično i bez smisla. Sebe je val. Sebstvo je ocean.
Naša nesvjesnost i priklanjanje ili poistovjećenost dvije su strane istog novčića. Kod percepcije i promatranja, svi opisuju sebe kao nešto što imaju, a ne nešto što jesu. Svoje iskustvo ograničavaju samo na osjećaje koje stvara um, tijelo. Na primjer, dok hodate možete usmjeriti svoju pozornost na osjećaje koje stvara vaša noga dok dodiruje pod. Kad biste mogli izvesti tu vježbu bez vezivanja ili odvajanja od tog osjećaja, mogli bi doživjeti svoju čistu svijest u njenom izvornom obliku. Osjećaj ega također nestaje u toj fazi. Nekima se to dogodi u trenutku. Nekome su potrebna desetljeća, nekome jedan život nije dovoljan. U ovom kontekstu pomaka svijesti nema tu faza. Ili je netko samoostvaren ili nije, ne postoji ‘blizu’ ili ‘daleko od toga’. Čovjek može učiniti samo jedno, negirati umne programe i akumulacije shvaćanja intelektualnih koncepata nakon spoznaje. To se može učiniti kroz meditaciju, čitanje knjiga, kontemplaciju, dobro društvo, širenje samosvijesti kroz služenje, predanost i druge mnoge načine. Ali, sve to mora biti odbačeno kao mentalno smeće, kada je inspiracija za negiranje uma dovoljno jaka. Spoznati Sebe, također s praksama sugerirate da postoji netko neostvaren tko je, čineći nešto, postao ono što je oduvijek bio. Gurui, učitelj ne bi bi bili ovdje da niste sanjali o učitelju, stvorili ste ga iz svog uma kako biste se probudili, vidjeli da nema učitelja, svijeta – ničega. Sve ste napravili sami. Možete se i zapitati kako vas sve što činite ili ne činite može učiniti onim što već jeste? Kako vas neka praksa u vremenu može dovesti do bezvremenog? Stvari se događaju i djela se čine, ali tu nema pojedinca. Samo realizirane duše mogu doživjeti pravo značenje, smisao rečenica koje nadilaze um koncepte.
Svijest se javlja, a onaj tko ju je tražio više nije tu. Ostaje samo tišina. I u toj tišini – Istina.
