Zašto se smatra da su iskustva neistinita u onom duhovnom smislu? Zato što su subjektivna. Pogrešno je povezivati istinitost sa iskustvom,  jer je “istinito iskustvo” izraz suprotnosti, s obzirom da je samo iskustvo samo po sebi privid i promjenljivost svijesti.

Kada ljudi govore o iskustvu određenog svog stanja svijesti, nisu svjesni odnosno ne znaju da stanje osobe, biča  nikada nije iskustvo. Iskustvo je reakcija biča na stvarnost koja zavisi od stanja ili kvalitetu nivoa čistoće uma. Kako je iskustvo samo psihološka reakcija, nemoguće je imati iskustvo onoga što reagira. Svaka reakcija u svijetu dvojnosti ili dimenziji dualnosti je čist privid. Stoga, kada   govorimo o reakciji ili iskustvu,  moramo priznati  tu dimenziju parova suprotnosti.  Iskustvo je  samo naša reakcija na stvarnost. Osoba  čiji je um  rađas i tamas kvalitete potpuno drugačije doživljava stvarnost od čovjeka pročišćenog ili suptilnog uma.  Grubi umovi ljubomorni, ponosni  i zavidni su prepuni otrova svijesti koji reagira i suprotstavlja se svemu što je za njih nepodobno.  Tako imamo situacije da u prisustvu iste osobe dva čovjeka različitih umova će se potpuno drugačije ponašati. Jedan će, doživljavati nemir, ego poriv ili strast, a drugi će imati neka uzvišena osjećanja.

Iskustva se razlikuju ne zato što je stvarnost koja se doživljava različita, već zato to su umovi kao instrumenti iskustva različiti. U tom smislu je svako iskustvo, opis ili riječ o tome sam po sebi subjektivnost  tj. Neistinito,  jer zavisi od uma, a ne od stvarnosti koja se doživljava.  Zato se i kaže da ne postoje dva  potpuno identična uma i zbog toga dva čovjeka nikada ne mogu imati isto iskustvo.

Svi znamo  da mi sami ne možemo isto ponoviti svoje iskustvo zato što je naš um u neprekidnoj promjeni. Um pomoću kojeg smo doživljavali stvarnost u mladosti ili dječjoj dobi  kasnije je sasvim drugačiji . A nakon  više godina naše iskustvo postojanja će se potpuno razlikovati od aktualnog  iskustva. Stoga, mi nikada ne možemo znati kakva je zapravo stvarnost; mi možemo znati samo svoju psihološku reakciju na stvarnost, koja nam eventualno može reći kakav je nas vlastiti sadašnji stav, percepcija.

Sjećanje na bilo koje neispunjene želje zarobljava energiju koja se očituje  kao vaša osobnost. Neostvarene želje su vezivnog  svojstva i prenose se u sljedeće rođenje. Poistovjećivanje s tijelom odnosno konceptima, idejama, stavovima, navikama itd, uvijek iznova stvara žudnje kojima nikad nema kraja, sve dok se taj mehanizam ropstva jasno ne spozna. Jasno viđenje ili spoznaja je ta koja oslobađa, zato što se želje ne mogu odbaciti sve dok se čisto ne uvide njihovi uzroci i posljedice. Ne rađa se ponovno ista osoba. Ona umire, i to zauvijek, ali ostaje njezino sjecanje, njezine vasane i samsare drugim riječima želje i strahovi. Oni pribavljaju energiju za novu osobu. Stvarnost ne sudjeluje u tome, ali davanjem svoje svjetlosti čini to mogućim.

Dokle god smo na nivou uma, objektivna stvarnost će za nas ostati nešto nepoznato i ne-spoznatljivo. Moramo biti u stanju da objektiviziramo svoju psihološku reakciju na stvarnost koju nazivamo iskustvom. Objektivizirati reakciju znači promatrati je bez naknadne reakcije. Ako to ne učinimo nikada nećemo saznati što se zapravo događa.

Kod pitanja da li možemo objektivno doživjeti stvarnost? Treba shvatiti da bismo ispravno ili objektivno razumjeli stvarnost moramo se izdvojiti iz svog doživljaja stvarnosti. To nam govori da  se prava  duhovnost ili samospoznaja  ne bavi promjenom svijeta, već promjenom kvaliteta uma pošto ni dobro ni loše ili raj i pakao ne postoje objektivno. Nije bitno koje riječi koristimo, bitno je što mislimo tj. koje značenje ili smisao  dajemo riječima. Tako da smiren i čist um nikad neće biti dotaknut  bilo kojim riječima negacije, povrede ili omalovažavanja.  Misli ne nastaju iz uma, već su to samo vibracije u mentalnoj sferi koje su prouzrokovane aktivnošću uma. I kao što glasne žice nisu zvuci, tako mislilac nije misao.  Ključno je da trebamo imati jasno viđenje svega kako jeste, a za to nam je potrebna mirna, jasna i čista svjesnost.  Kada nismo pažljivi uvijek kasnimo za ispravnim viđenjem ništa ne sagledavajući kao to što jeste.

Ljudi vole opisivati svoja iskustva a opisivanje  i riječi stvara lažni utisak da nešto razumijemo, dok zapravo na taj način ništa ne razumijemo jer neprekidno propuštamo trenutak direktnog viđenja. U trenutku kada stvarno vidimo riječi samo kao riječi bez riječi, slobodni smo  ispravno razumjeti neizrecivo. Pri opisivanju opis nikada nije ono što se opisuje, bez obzira što se nama čini da je opis upravo to. Jedino u stanju pažnje prividna povezanost između stvarnosti i opisa, i opisa i drugog opisa, nestaje i mi imamo vremena sve vidjeti kao to što jeste. Možete i trebamo koristiti riječi ali ne vezujući se za njih. Nije teško ne pričati, to svako može; teško je pričati, a ne upetljavati se u riječi tj. ostati savršeno priseban pri opisivanju neizrecivog. Stvaran način da ispravno razumijemo stvarnost je da sam opis stvarnosti sagledamo   bez naknadnog opisivanja. Pa čak i ako nam se javi naknadni opis, opet taj opis moramo vidjeti samo kao opis da bismo došli do ispravnog razumijevanja.

Ključ mudrosti je u razumijevanju da ime nije imenovano. Dokle god neizrecivo poistovjećujemo sa riječju ne možemo doći do mudrosti. Neizrecivo nije ni bog, ni sebstvo, ni materija, ni energija. Kada se svako ime vidi samo kao ime, otkriva se neizrecivo kao to što jeste izvan imena i opisa.Jedini način da izađeš iz labirinta psiholoških reakcija je da vidiš tu svoju trenutnu reakciju kao što jeste. Trenutno viđenje je trenutni prekid beskonačnog niza psiholoških reakcija. Da bi ispravno razumjeli riječi moramo sami biti u  budnom jasnom  stanju, mimo toga se samo vezujemo za ideju o nevezivanju za riječi. Kada smo u zavisnom i zamućenom umu , ne može nam pomoći nijedna ideja zato što je to stanje, stanje vezivanja tad se samo  poistovjećujemo  za prosvjetljenje, boga, ne-vezanost ili za bilo koju drugu riječ, ali to naravno nije mudrost. Zato je najbolje odmah odbaciti sve duhovne koncepte i zadržimo samo pitanje “što je to?” koje nam eventualno može pomoći postići ispravno stanje bića u kojem se sve vidi  što jeste. U tom smislu  istinsko razumijevanje stvarnosti  postoji jedino u stanju jasne svijesti, tada za nas neće postojati nijedna ideja za koju bismo se mogli vezati.

Za mudraca je  tjelesna svjesnost samo reflektirani zrak samoobasjane, beskrajne svjesnosti koja je on sam. Samo u tom smislu je mudrac svestan svog telesnog postojanja. Bestjelesno iskustvo čiste svjesnosti mudraca je izvan vremena i prostora. Tjelesna svjesnost je ništa više nego nešto slično jednoćelijskom organizmu, minijaturni odraz čiste svjesnosti, sa kojom je mudrac ostvario svoj identitet. Znači tijelo je prema svojoj prirodi ograničeno i ne može nikada biti isto sa onim što je beskrajno i vječno. Tokom bestjelesnog iskustva srca kao čiste svjesnosti, mudrac uopče nije svjestan tijela, niti je vlasnik iskustva koji proživljava.

Nije važna stvarnost, nego ono što sami sebi govorite o njoj. Puno puta ste mogli imati iskustvo  kako ljudi reagiraju na rijeći, hrane se riječima i žive od riječi, radije  nego da žive u stvarnosti. Postoji razlika između znanja i svjesnosti, između informacija i svjesnosti. Ne možete učiniti ništa zlo u svjesnosti. Ali čovjek može učiniti nešto loše sa znanjem ili s informacijama, kada zna da je nešto loše.  Prava promjena dogodit će se kada vam bude dano; neće biti uzrokovana vašim egom, već stvarnošću. Svjesnost ce dopustiti stvarnosti da vas promijeni. Kada to postignete, kada postanete svjesni, sve manje i manje ćete se brinuti za etikete kao sto su “budan” ili “spava”. U svjesnosti se mijenjate, ali morate je iskusiti. Može se dogoditi da čim  se više trudite promijeniti, tim gore po vas. Znaći li to da je određena razina pasivnosti u redu? Da: što se nekoj stvari više odupirete, dajete joj veću moć.  Kako savladati  privid ili takozvano zlo? Ne reakcijama, nego shvaćanjem. Nestat će kada ga shvatite.

I “direktno viđenje” je samo koncept. Također meditacija nije neko iskustvo, ona je potrebna da postanete svjesni svjedoka.

Ne možete metlom istjerati tamu iz sobe, morate upaliti svjetlo. Ali kada upalite svjetlo svjesnosti, tama nestaje.  U zabludi ste čim na svijet počnete gledati sa stajališta nekog koncepta, zavisnosti,  ideologije, sljedbe. Nijedna stvarnost se ne poklapa s time. Život se nalazi onu stranu  zamišljanja. Zato ljudi stalno traže smisao života. Ali život nema smisla; ne može imati smisla jer smisao je jedna formula; smisao je nešto  što se uklapa u naš razum (um model).

U ropstvu smo ako je um vezan za bilo kakvo čulno iskustvo. Oslobođenje podrazumijeva odvojenost od svih osjetilnih iskustava

Kada se probuđenje dogodi, sve riječi se spontano odbacuju kao iznošeno odijelo.

 

Komentiraj

four × four =